Čovjek se može obogatiti na razne načine, ali možda je najbolji osmisliti nešto novo, patentirati i živjeti od novca koji ćete dobiti za korištenje svog patenta. Prekrasan je to život, naročito ako se vaš patent prodaje u ogromnim količinama. Osim ako niste zaboravili da zaštitite patente…
Možda i nema smisla sekirati se ako ste, na primjer, osmislili muholovku koja svijetli u mraku i svira božićne pjesmice, pa tih 70 evra koje biste zaradili i ne prave neku razliku, ali šta se događa ako ste kreator nekog od proizvoda koji su promijenili 20. vijek, a niste zaštitili svoj proizvod? Ništa, osim što ste vječiti luzer, a ovo su samo neki od poznatijih.
Aleksej Pajitnov, tetris: Godine 1984. Pjitnov je radio za Sovjetsku akademiju umjetnosti na projektu umjetne inteligencije te se uglavnom dosađivao na poslu. To jest, radio bi da nije cijelo vrijeme izmišljao razne logičke igre. Jedna od njih bila je i "Tetris", koju je ponudio na igranje i kolegama u kancelariji koji su se toliko navukli da je odlučeno da će igru i prodavati. Od tada je prodano preko 70 miliona kopija, zarađene su milijarde dolara od kojih Aleksej nije vidio nijednu.
Zašto? Uglavnom zato što SSSR nije vjerovao u privatno vlasništvo te su mu velikodušno ponudili da svi novci idu njima, a za uzvrat će nakon 10 godina razmisliti da počne i on nešto dobijati. U međuvremenu, SSSR se raspao, Aleksej nije dobio nimalo novca, ali je barem nakon 20 godina, 2004. godine zaštitio svoju igru. Mnogi bi rekli, možda malo prekasno.
Džordž Romero, "Noć živih mrtvaca": Otac zombi filmova, čovjek na čijoj su se ostavštini hranile generacije frikova, od gledalaca do autora "Strave u Ulici brijestova", "Petka 69.", od svog rediteljskog debija nije zaradio ništa.
Zašto? U to je vrijeme, šezdesetih godina prošlog vijeka, na svakom filmu je trebalo jasno napisati "ovo je moje" ili će svi pomisliti kako je to ničije pa mogu koristiti kako im volja, što su distributeri i napravili, ali su naknadno promijenili ime filma. I usput, zaboravili su promijeniti ga u "copyright notice". Tako je film postao javno vlasništvo. Možete ga koristiti, presnimavati, prikazivati, remasterirati… Trenutno na IMDB-u postoje 23 legalne verzije.
"The Winstons", "Amen brejk": Kada je crnački fank i sol bend "The Winstons" 1969. godine snimio singl "Color Him Father", nisi bili ni svjesni da B-strana tog singla krije kratak bubnjarski solo koji će promijeniti svijet muzike. Na B strani nalazio se instrumental "Amen", a bubnjarski solo sempliran je ušao u legendu pod nazivom "Amen brejk". Ali nisu ni novčića vidjeli od tog "proizvoda".
Zašto? U to je vrijeme je bilo pomalo glupo zaštititi pet sekundi bubnjanja. Ni bubnjar G.C. Koleman sigurno nije razmišljao o tome, nakon što je odsvirao "Amen brejk". Ne samo to. I nakon što su ga muzičari počeli koristiti nisu ga zaštitili. Čak ni nakon što ga je kompanija imena "Zero G", koja i nema neke veze s "Amenom", uzela pod svoje, nisu napravili ništa.
Mihail Kalašnjikov, kalašnjikov: Da ste se rodili nešto ranije nego što jeste, mogućnost da u ruci kalašnjikov ne držite barem jednom bila bi ravna nuli. Mihail je ovo automatsko jurišno oružje dizajnirao dok se u bolnici odmarao nakon ozljede zadobijene tokom Drugog svjetskog rata. Razlog što se na to odlučio, osim razbijanja monotonije bolničkih dana, je bio taj što je dotadašnje oružje koje je koristila Crvena armija bilo loše pa je napravio najbolje oružje ikada proizvedeno. Da, postoje sofisticiranije, automatskije, preciznije, lakše, kompaktnije jurišne puške, ali kalašnjikov ih sve tuče u jednome. Njega možete baciti u rijeku, skakati po njemu, šutati po planini, hraniti s njime aligatore, a on će i dalje pucati kao da je nov. Svejedno, Kalašnjikov za svoj proizvod, službeno poznat i kao AK-47, nikada nije dobio ništa.
Zašto? Sovjetima nije padalo na pamet plaćati nekome za njegova ostvarenja kada je to ionako sve naše, pa su mu dali neku"crkavicu", čisto da ima za cigarete i zamolili da proizvede još tako korisnih stvari. I on je nakon 1999. godine uspio zaštiti svoj proizvod, ali izgleda ipak prekasno.
Daisuke Inou, karaoke: Daisuke je bio bubnjar u bendu koji je putovao po Japanu i u birtijama zabavljao biznismene tako što bi im bio muzička pratnja dok su oni pijani dokazivali svojim prijateljima da su odlični pjevači. Kada se jednom bend nije mogao okupiti improvizirao je sa snimljenom muzikom i mikrofonom. Kada je vidio da je to jednako dobro, ako ne i bolje od živog benda, napravio je 11 aparata i iznajmio ih barovima. I naravno, od toga se nije obogatio.
Zašto? Odličnu zabavu je primijetio neki lukavi biznismen te je njegova firma počela proizvoditi milione istovjetnih strojeva, budući da se bubnjar nije sjetio patentirati izum. Jedino što je Daisuke patentirao je sprej koji sprečava žohare da ulaze u strojeve i gnijezde se tamo te pritom uništavaju elektroniku! Svejedno, iako bez para, u Japanu je heroj.
Harvej Bal, smajli: Nakon što je odslužio 27 godina u vojsci, i još dodatnih šest kao rezervist, Harveju je dosadilo ratovati pa se zaposlio u marketingu kao dizajner. Godine 1963. dobio je narudžbu od osiguravajućeg društva "State Mutual Life Assurance Company" da smisli nešto što će podići moral zaposlenicima. Harvej to nije smatrao nekim izazovom te je u 10 minuta osmislio nešto što će postati najpoznatija ikona ikada. I od toga zaradio svega 45 dolara.
Zašto? Možda je bio strašno dobar, možda mu se stvarno nije dalo raditi takvu kampanju, možda je mislio da im je prodao burek… Kako god bilo, smajli se pojavio na milijardama majica, bedževa, slika, ilustracija, a s pojavom Interneta, čata, SMS-a i ostalih načina dopisivanja, više ne prođe sekunda da negdje neko ne napiše smajli.