Zamislite da ste osnivač rok grupe koja je svojevremeno smatrana jednom od najpopularnijih bendova među američkim tinejdžerima, ali i da istovremeno imate tajnu koja ne samo da bi poljuljala vaše mjesto u pažljivo izgrađenom, zahtijevnom svijetu grupi djevojaka, seksa, slave i novca, već i budućnost ostalih članova vašeg benda.
Sada zamislite da jedan od vaših najvećih hitova ima refren `Tajna, tajna imam jednu tajnu` i da morate da svirate tu pjesmu na sceni iz noći u noć dok na licu zadržavate izraz kojim se nećete odati.
Za Čaka Panoca, basistu iz originalne postave čikaškog benda `Styx` stihovi te pjesme nisu bili samo popularni hit, već istina s kojom je dugo godina živio, ali nije bio spreman da je otkrije donedavno.
Za nekoliko dana, tačnije 14. juna, u Majami Biču će Čarls Panoco (58) potpisivati autobiografiju `Velika iluzija: Ljubav, laži i moj život sa 'Styxima'` (`The Grand Illusion: Love, Lies, and My Life With Styx`).
I vremena su se promijenila, danas otvoreno može govoriti o tome kako je bilo biti gej muškarac u heterosvijetu velikog rokenrol vremena sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka. Zasigurno, dječaci roka voljeli su se igrati, puštati dugu kosu i oblačiti haljine, ali da ne bude zabune, objašnjava Panoco, rok industrija se proslavila na heteroseksualnosti.
`Vidjeli biste rok zvijezde kako ismijavaju homoseksualce, ali onda biste vidjeli te iste momke kako stavljaju šminku, imaju dugu kosu i pokrete djevojaka. Sve to je imalo cilj da ne zastraše djevojke. Ako ste bili mišićavi i imali grub izgled, zaplašili biste mlade djevojke`, kaže Čak.
Ipak, za gej muškarca bilo je lakše da svira u `Styxu` nego, recimo, u bendu `Kiss` ili `Aerosmith`, čije su pjesme slavile seks i čiji su članovi aktivno radili na tom materijalu.
Među Čakovim kolegama iz benda samo je njegov brat blizanac Džon Panozo, bivši bubnjar, znao istinu.
`Tajna je bila toliko duboka i skrivena da sam i ja sam vjerovao u nju`, priznaje Panoco.
U svojoj knjizi Čak Panoco piše o odrastanju homoseksualca u Čikagu, njegovom dvostrukom životu sa `Styxima` i dijagnozi HIV virusa 1991. godine, još jednoj tajni koju je nekada skrivao. Bolest sa svim simptomima razvila se nešto kasnije, ali uprkos početnom strahu, Čak je imao sreće.
`Odlučio sam da čekam i nadam se da će istraživači razviti nove lijekove. Molio sam se da imam sreću da terapija uspije. Bilo je to kockanje sa sudbinom, ali nisam vidio druge mogućnosti`, piše u knjizi `Velika iluzija`.
Lakše je bilo ignorisati brigu o sopstvenoj bolesti kada je pokušavao spasiti brata Džona, čije je zdravlje bilo veoma narušeno od posljedica alkoholizma. Džonova smrt 1996. godine bilo je zvono za uzbunu.
Čak Panoco se trenutno bavi muzikom, odlazi na turneje kada mu to zdravlje dopušta, a sa svojim partnerom, slikarom Timom Mekaronom, aktivista je organizacije za zaštitu prava gej populacije.
Stidljivi rokeri
Nije Panoco bio jedina rok zvijezda koja je svoje stvari držala `zatvorene u ormaru`. Tokom kasnih sedamdesetih, kada je karijera `Styxa` bila na zalasku, Elton Džon i Dejvid Bouvi izjasnili su se oprezno o svojoj biseksualnosti, a čak ni Fredi Merkuri nije javno priznao svoju seksualnu opredijeljenost sve do pred kraj svog života 1991. godine, kada je već bio obolio od side.