Dejan Lazarević, dvadesettrogodišnji momak iz Požege, već više godina zaredom osvaja nagrade u Guči, na Saboru trubača. Ove godine osvojio je "Zlatnu trubu", kao i nagradu za najbolje odsvirano kolo.
`Prvi put sam se sreo sa trubom 1996. godine, ali tad sam bio relativno mlad i truba me nije nešto posebno interesovala. Više me zanimalo igranje fudbala s klincima u komšiluku`, počinje svoju priču Dejan.
Međutim, aktivno počinje da vježba 1998. godine, kada se, kako kaže, `zagrijao` za muziku. Do danas, tvrdi, nikako da se oslobodi čuđenja jer sve što više svira, što više saznaje, čini mu se da sve manje zna o muzici.
`Počeo sam i ne znam kad ću s tim završiti. Čini mi se da ću se s trubom družiti do kraja života`, kaže on.
Na pitanje koliko puta je gostovao u Banjaluci i kako mu se sviđa ovdje, Dejan odgovara: `U Banjaluku dolazim od 2002. godine. Ranije smo nastupali na Kastelu, ali na Trgu Krajine nismo nikad. Atmosfera je fenomenalna.`
Dodaje da su Banjalučani veseli i da je ovdje uvijek odlično. Publika ih fino dočeka, isprati i ispoštuje.
Pripreme za nastup su, ističe, veoma teške i naporne.
`Spremamo se po šest mjeseci. Dosadimo i bogu i narodu jer vježbamo stalno dvije stvari koje ćemo svirati na takmičenju. I takmičenje zna biti naporno, ali osjećaj pobjednika je nešto što mora da se doživi, nakon čega zaboravimo na sve muke`, kaže Dejan.
Inače, nastupao je, zajedno sa svojim orkestrom, i u Italiji, Austriji, Njemačkoj...
`U te zemlje idemo baš često. Na trubu svi super reaguju. Na naše koncerte dođe i dosta našeg naroda koji živi tamo, ali ima i mještana koji jako dobro prihvate našu svirku. Uvijek smo sjajno dočekani`, ističe on.
U časovima odmora najbolja truba Guče sluša gotovo sve.
`Slušam čak i narodnu muziku, ali tu ne mislim na 'Grand'. Najviše volim da slušam džez, a kad legnem da spavam volim da pustim ozbiljnu muziku. Jer, muziku ako sviraš onda moraš i da je slušaš. Iz svakog muzičkog pravca možeš da naučiš ponešto. Desi mi se čak da mi truba nakratko dosadi jer to što sviram trubu ne znači da je i slušam.`
Zanimalo nas je kako jedan mladić rukovodi orkestrom čiji su članovi dosta stariji od njega.
`U mom orkestru svi smo drugari, družimo se i privatno, ali kad radimo zna se ko je šef i koga moraju slušati`, kaže i dodaje: `Međutim, o svakoj važnijoj odluci zajedno raspravljamo`.
Numeru s kojom se takmiči bira spontano, ali uvijek se trudi da nađe nešto što je komplikovano, kako bi žiriju i publici prikazao svoju tehniku i umijeće.
Uskoro će orkestar Dejana Lazarevića izdati i novi CD.
`Planiramo da za mjesec dana uđemo u studio i snimamo CD. Vremena je malo; zauzeti smo i preopterećeni poslom. Pored svega, potrudićemo se da i onima koji ne dolaze na koncerte približimo zvuk najljepšeg instrumenta`, zaključio je Dejan Lazarević.