Za gradnju svojih domova svjetski diktatori su imali neograničen pristup parama, nisu čekali građevinske dozvole, izvođači radova nisu fušerili, a arhitekte su ih za unutrašnji dizajn ponizno slušali. Rezultat je diktatorski kič. Bijegom porodica i dvorjana posrnulih despota iz opljačkanih zemalja, stil se proširio u zapadne metropole, svuda gdje se pokazuje novac, moć i slava. A ne odolijeva mu ni Holivud.
Kada su nakon pada Muamara Gadafija u avgustu 2011. prvi fotoreporteri upali u palatu diktatorove kćeri Aješe u Tripoliju, u salonu prizemlja prvo su ugledali veliku sofu u obliku dugokose morske sirene čija je glava bila portret vlasnice. Cijela sofa bila je zlatna, od zlatnih niti bio je i jastuk na kojemu se sjedjelo.
Veliki mramorni orao ukopanih kandži u pod od bijelog mramora nadvio se nad sjedaćom garniturom u empire stilu na ulazu velelepnog salona u bagdadskoj palati Sadama Huseina. Raširenih krila preko cijeloga zida ptičurina male glave svakom je gostu davala do znanja da su ušli u dom moćnog domaćina.
Vulgarni luksuz, razmetljivo zlato, razbarušeni murali, imitacije namještaja s francuskog dvora, dekadentne zapadne marke... Riječ je o diktatorskom šiku, domovima nekadašnjih despota i članova njihovih porodica. Raspolagali su neograničenom moćima i bogatstvom, a to su morali dokazati i dizajnom svoja četiri zida, koja su bila sve samo ne intimna i po mjeri smrtnika.
Poput samih režima koja su predstavljali i izgled domova diktatora bio je noćna mora lošeg ukusa, zaključuje britanski publicist Piter Jork. Godine 2005. on je objavio knjigu "Domovi diktatora", pokazavši u toj slikovnici despotskog kiča enterijere nekih od najodioznijih likova, od Sadama Huseina do Idija Amina i Josifa Staljina, od monstruozno velike palate kralja komunizma Nikolaja Čaušeskua, do Hitlerovih jastučića s izvezenim svastikama.
General Franko je dokazao da možeš biti "fašista s komunističkim ukusom", a kitnjasti dom Ferdinanda i Imelde Markos izgledao je kao da ga je dekorirao Liberas dok je bio na LSD-ju. Saloni Imelde Markos svojevremeno su bili puni nakićenih porculanskih francuskih vaza, ogledala uokvirenih pozlaćenim girlandama i kristalnih lustera veličine automobila. Na stranu sadržaj njenihormara.
Neke od šezdeset Sadamovih palata s bizarnim slikama sa sado-mazohističkim scenama, bile su toliko neukusno uređene da ih čak ni Elvis Prisli ne bi želio nazvati domom. Ilustrirajući najnoviji tekst Pitera Jorka na tu temu, "Financial Times" donosi i fotografiju maršala Tita okruženog stilskim namještajem, punjenim jelenima i medvjeđom oderotinom, s glavom, naravno.
Klasičan dom diktatora, najčešće siromašna porijekla, osmišljen je da impresionira i zastraši, da poruči kako vlasnik ima apsolutnu moć i sve resurse, a da je posjetilac "crv", kojeg može smazati za doručak.
Despotski kič nalazimo i danas u nekima od najotmjenijih četvrti Londona i ostalih zapadnih metropola koje skrivaju odbjeglu rodbinu i dvorjane posrnulih diktatora. Od početka devedesetih London je meka superbogatih i sigurna luka arapskih megatajkuna, a svi oni moraju dokazati moć svojim nekretninama, pa im cijene vrtoglavo rastu, upijajući sve više diktatorsku estetiku. Osim njih, stasala je i nova generacija sinova diktatora i globalnih tajkuna, koji su studirali na Harvardu, ali žele pokazati status i moć, ali na drugi način. Umjesto velikih salona s pozlaćenom kramom, u trendu su veliki prazni, bijeli prostori sa slikama savremenih autora, seksi crno-bijelim fotografijama, minimalističkim namještajem od egzotičnih vrsta drveta i kožnim garniturama luksuznih marki.
Dok sinovi diktatora bježe u šik minimalizam, neki u Holivudu i među američkim tajkunima ostaju vjerni diktatorskom ukusu. Za to je možda najbolji primjer njujorški dom Melanije Tramp, supruge Donalda Trampa, uređen prema despotskim kriterijumima: francuski namještaj, poneki Degas, murali s fantazmagoričnim scenama na plafonu, kristalni lusteri veličine svemirskog broda, satovi iz doba rokokoa, zlatni kerubini, pozlaćene skulpture i još puno, puno zlata, zlatna su čak ulazna vrata.
Negdje na tom tragu je i njujorški dom Raša Limboa, popularnog američkog TV voditelja. Njegov je stan, s pogledom na Central park, pun francuskog namještaja i murala na plafonu. Kalifornijskom domu Natali Portman s velikim otvorenim prostorima takođe ne nedostaje zlata, drvenih plafonskih intarzija i prenaglašenih lustera, a i Sandra Bulok svojim salonima u Nju Orleansu pretrpanima komodama, naslonjačima i sitnicama nekog pseudorokokoa daje na znanje da joj godi imperijalna moda. Sada već bivši dom Nikolasa Kejdža pravi je dvorac na Bel Eru, u kojem trpezarija izgleda kao da je ispala iz Versaja.
Diktatorski šik
1. Neka sve bude veliko, golem namještaj i prostor nahraniće vam ego.
2. Kupujte reprodukcije, originali su malih dimenzija i jako su stari.
3. Neka vaš dom što više podsjeća na luksuzni hotel s eklektičnom mješavinom stilova.
4. Koristite zlato i pozlatu na svakom koraku. Pribor za jelo, oružje, slavine...
5. Objesite barem jedan golemi luster u svakoj sobi.
6. Koristite ogledala i mramor gdje god stignete. Mramor je materijal imperatora, snažan, skup i vječan. Stavite ga svugdje: na podove i zidove, stupove i stolove. Ali, naravno, samo onaj uglancani.
7. Uzdajte se u razbarušene francuske stilove namještaja i porculana, jer to je posljednjih vijek i omiljen odabir "nouveau richesa". Od slikara takođe birajte reprodukcije francuskih majstora iz 19. vijeka, jer stari su mračni, a savremene ionako niko ne razumije.
8. Jedini izuzetak od pravila broj sedam je vaš portret, objesite ih barem nekoliko, najbolje je da vas uslikaju kao junaka mitoloških scena ili u društvu nekod drugog dragog vođe.
9. Istaknite marke luksuznih brendova tako da ih svi odmah uoče. Pred kućom rols-rojs i ferari, u kući sofa versaće, a zastori dolče i gabana.
10. Kupujte sve sa životinjskim junacima, lavove u mramoru, orlove u zlatu. Svi znaju šta simbolizuju, a djeluju rimski majestetično i napoleonski moćno, baš kako se osjećate i vi.