Sa više od 80 predstava koje je režirao do sada i koje su s uspjehom tokom proteklih tridesetak godina izvođene širom bivše Jugoslavije i svijeta, beogradski režiser Egon Savin se s razlogom svrstava u sami vrh pozorišne umjetnosti.
Savin je već niz godina jedan od vodećih stvaralaca, koji je za svoj rad u pozorištu dobio najuglednija priznanja i nagrade. Rođen je u Sarajevu, gdje je završio i gimnaziju, opredijelio se za pozorišnu umjetnost gledajući predstave u svom rodnom gradu.
Njegove predstave su s uspjehom igrane u gotovo svim značajnijim pozorištima od Tel Aviva do Njujorka. S velikim uspjehom postavlja djela domaćih i svjetskih klasika u kojima, kako kaže, pronalazi konkretne tragove, koji otkrivaju suštinsku moć pozorišta u našem vremenu i vezuju ta djela i njihove autore za konkretan prostor i konkretno vrijeme.
"Smrtonosna motoristika", "Mletački trgovac", "Kir Janja", "Gospoda Glembajevi", "Ćeif", "Derviš i smrt", "Tako je moralo biti" i "Demon na rijeci" su samo neke predstave koje se trenutno igraju.
Savin je nedavno bio gost Banjaluke, a razlog je Teatar fest "Petar Kočić 2009", na kojem je učestvovao sa predstavama "Derviš i Smrt " i "Tako je moralo biti".
NN: Prva iskustva stekli ste na MESS-u kao gimnazijalac i ona su Vas opredijelila da se bavite ovim pozivom. Šta je to što Vas je toliko usmjerilo prema režiji, a da se dogodilo na tom festivalu?
SAVIN: Treba razumeti to vreme. To su bile rane sedamdesete, kad sam ja bio gimnazijalac. Mi smo odlazili sa školom u pozorište da gledamo prilično okoštavanje teatarske formule, da ne kažem klišee i pitanje pozorišta bilo je pitanje neke muzeologije. Mi kao mladi ljudi, tek stasali gimnazijalci, nismo osećali pozorište kao nešto prisno, svoje, nego smo išli u pozorište kao u muzej. A onda se pojavio MESS i na tom festivalu sam otkrio da pozorište može biti nešto lično, nešto ispovedno, uzbudljivo, da pozorište ne mora nužno da se događa na sceni, može da se događa u ambijentu. Te sedamdesete godine bile su vreme kada je u pozorištu tek počelo oslobađanje od šablonskih formi i otkrivanje novog pozorišnog jezika. U to vreme bilo je vrlo popularno biti reditelj u pozorištu. Čak popularnije, značajnije i intelektualno je više imponovalo biti pozorišni nego biti filmski ili televizijski reditelj. Za studij režije operedelio sam se delimično zbog toga, a delimično zbog toga što su mi roditelji bili operski pevači, pa sam negde poznavao taj milje. Otišao sam na studij u Beograd, jer Sarajevo tada nije imalo katedru za režiju. Imao sam tu sreću i zadovoljstvo da budem primljen već poslije gimnazije. Tako je počela ta ljubav prema nekonvencionalnom teatru, koja se poslije nastavila i kroz gledanje BITEF-a u Beogradu, jedan veliki internacionalni festival nekonvencionalnog eksperimentalnog pozorišta, pa su i moje prve predstave nastale pod uticajem tog pozorišnog talasa.
NN: Koliko ste predstava do sada režirali?
SAVIN: Do sada sam režirao preko 80 predstava, a dobio sam 36 pozorišnih nagrada za taj rad. To je priličan broj predstava i mogu reći da sam dobar deo života proveo u probnoj sali i ko zna šta propustio. Ja zaista mnogo radim. Moje predstave imaju uspeha, gledane su i ja zaista imam punu satisfakciju zbog toga.
NN: Jedini ste režiser koji ove godine na Teatar festu u Banjaluci učestvuje sa dvije predstave "Derviš i Smrt" i "Tako je moralo biti". Ova druga je jedno od rijetkih Nušićevih djela koja nije komedija. Otkud ideja da se opredijelite upravo za ovaj komad?
SAVIN: Imao sam tu ideju i potrebu da dokažem da je Nušić podjednako značajan dramski pisac kao i komediograf. Zbog toga sam se odlučio da uradim njegovu ranu melodramu "Tako je moralo biti", koja u stvari predstavlja dramu o moralnom padu i krahu ideala. To je priča o procesu moralne degradacije u svetu koji je praktičan, u kojem je svaki dodir s novcem problematičan, a ljubav onemogućena. Mi nemamo na čemu da gradimo nove režije Nušićevih drama, osim na slici društvenih odnosa ondašnjih i sadašnjih. Veliki je izazov za savremenu režiju da se pokaže da su Nušić dramatičar i Nušić komediograf zapravo isti čovek.
NN: Šta očekujete od Teatar festa?
SAVIN: Ja sam u poziciji da imam mnogo nagrada i nagrade nisu ono očekivanje koje je za mene odlučujuće. Meni je najvažnije da ta predstava s kojom dođem na festival istinski bude događaj za sredinu u kojoj se prikazuje i da ljudi iz pozorišta izađu s lijepim utiscima i da predstave koje ja pravim pamte. To je ono što je meni najvažnije.
NN: Često znate reći da se pozorište odvija u publici, a ne na sceni. Šta pod time podrazumijevate?
SAVIN: Naravno, predstave se odvijaju u svesti gledaoca. Kada kažem da se predstava odvija u sali, ne kažem ništa novo, niti je to nekakvo senzacionalno otkriće. Ono što sam hteo na taj način da kažem, to je da verujem u pozorište koje proizvodi u gledaocu nekakav učinak, dakle, da gledalac nije pasivni posmatrač, nego u nadi da izađe sa predstave kao promenjen čovek, na kojeg je predstava ostavila snažan utisak.
NN: Na predavanju koje ste prije nekoliko dana održali u okviru Teatar festa, između ostalog, kazali ste da je pozorište jedina instuitucija koja spaja ljude.
SAVIN: Uloga pozorišta je da razara predrasude i već samom svojom prirodom ono ne pravi razliku. Svako ko uđe u pozorište, dobro je došao i postaje deo jednog kolektiviteta koji doživljava i sazreva na jedan specifičan način, za razliku od naših institucija koje insistiraju na razlikama i na mržnji prema drugim narodima. To spominjem upravo zato što je taj nacionalizam i ekstremizam nešto što je dovelo u pitanje sreću mnogih generacija na ovom podneblju.
NN: Koliko pozorišta trpe zbog trenutne političke situacije na prostorima bivše Jugoslavije?
SAVIN: Ta situacija je različita od Slovenije do Makedonije. Mislim da u političkom i ideološkom smislu nema više nikakvog uticaja. Postoje tu i tamo nekakvi ekstremi koji se iz nekog, njima znanog razloga, pobune protiv neke pozorišne predstave, ali to su zaista ne samo ekstremi nego ekstremisti, tako da oni nisu vredni pomena. Ali, ono što jeste bitan uticaj, to je pitanje marginalizacije pozorišta i osiromašenje pozorišta. Naime, u svim našim sredinama, negde više negde manje, pozorišna produkcija je prepolovljena. Sa druge strane, mi smo marginalizovani, mi nemamo više niti tu medijsku pažnju niti mogućnost da se samoreklamiramo, niti mogućnost da izađemo na tržište. Mi smo postali neka intelektualna, građanska oaza za nekolicinu u odnosu na ovo što je masovna produkcija kiča i šunda. Televizijsko-politička produkcija je nešto što ugrožava teatar i ugoržava naš opstanak, zato što smo svedeni na zaista minimalna sredstva za egzistenciju. Više se od pozorišta ne može pristojno živeti, koliko god da ste uspešni. Mnogi režiseri koji nemaju priliku da rade kao ja, bukvalno su na ivici egzistencije. Mislim da reditelji koji režiraju jednu predstavu u dve godine, jednostavno ne mogu da žive od tog posla. Oni moraju da menjaju struku, što ozbiljno dovodi u pitanje teatar na ovim prostorima.
NN: Svoju režisersku karijeru počeli ste krajem sedamdesetih godina. Da li možete uporediti kakav je status na našim prostorima tada imalo pozorište, a kakav ima sada?
SAVIN: Tad smo živeli u Jugoslaviji, jednoj velikoj značajnoj evropskoj državi, sa zavidnom kulturom, koja je bila u centru kulturnih zbivanja i ni po čemu nismo, kao pozorišni ljudi, bili na periferiji. Bilo je pravo zadovoljstvo pobeđivati na tim festivalima, jer je bila ogromna konkurencija. Nismo, kao što se sada dešava, konkurisali sami sebi, sa dve ili više predstava na festivalima. Bilo je neuporedivo veće tržiste, a samim tim i neupordivo veći izazov. Bili smo u neposrednom kontaktu i stalnoj razmeni sa Evropom. Danas smo mi istinski na periferiji, osiromašeni, skrenuti sa glavnih kulturnih evropskih tokova. Mi više ne postojimo na kulturnim mapama Evrope, kao što smo postojali tada.
Sećam se kada sam sa svojom drugom predstavom učestvovao na "Dubrovačkim ljetnim igrama", dan prije toga svirala je Lenjingradska filharmonija, a sutradan, posle moje predstave Londonska filharmonija. Zamislite šta je značilo jednom mladom umetniku biti na takvom programu. To je zaista bilo lepo vreme, živelo se lepše, radilo se kvalitetnije i više. Mi smo danas na periferiji evropskih i kulturnih zbivanja, ne zato što to zaslužujemo nego zato što je politička situacija uticala na to. Mislim da bi se, kada bi naše veze s Evropom bile intenzivnije, naše predstave našle među značajnijim produkcijama na evropskim festivalima.
NN: Koji su Vaši planovi za naredni period?
SAVIN: Nemam bitno različitih planova od onoga što radim poslednjih skoro trideset godina. Proveo sam dobar dio života u probnim salama, a mislim da ću i i dobar dio ostaka života provesti u njima. Imam mnogo poziva za angažmane, kako u Srbiji tako i u zemljama iz regiona, i ako u narednom periodu budem realizovao jedan deo toga, biću zadovoljan. Takođe, imam obaveza i na fakultetu, gdje predajem pozorišnu režiju.