Igrani i dokumentarni filmovi imaju novu igračku - modu! U opticaju su priče o Valentinu, Lagerfildu, Versačeu, Koko Šanel...
Ponekad kao da je teško razlučiti gdje završava moda i počinje film, ili obratno. Posebno kada je Holivud u pitanju, gdje je već neko vrijeme važnije ko je šta navukao na sebe za poziranje na crvenom tepihu nego to je li gledljivo ono što će se poslije zavrtjeti na velikom platnu - ne, ne velikom krojačkom platnu, već platnu na kojem se prikazuju filmovi.
Sama činjenica da manifestacije poput dodjele "Oscara" postaju više modne revije nego filmske smotre, a stilisti neizbježni dodatak televizijskom prenosu kao "stručnjaci'" koji treba da nam objasne koliko je ko love bacio na haljine s kakvim potpisom, govori o tome u kojoj je mjeri film ogrezao u modu. Ali, čini se da su filmski zubi posljednjih godinu do dvije još dublje zagrizli u tkivo mode, cijedeći priče iz istorije i sadašnjosti visoke mode za inspiraciju, ne samo dokumentarnih već i igranih filmova.
Još 1998. godine snimljen je "The Versace Murder", u režiji legendarnog Menahema Golana, jednog od čelnih ljudi "Golana & Globusa", studija odgovornog za eksploziju akcionih filmova osamdesetih, producenta svih klasika Čaka Norisa i Van Dama. Ovaj igrani film u maniru prave brzopotezne eksploatacije pojavio se svega godinu dana nakon ubistva Đanija Versaćea, italijanskog kreatora, koji je prijateljevao sa Eltonom Džonom i Lejdi Di, oblačio polovinu muzičkog džet-seta i potom izgubio život na stepenicama svog imanja u Majamiju, gdje ga je ubio serijski ubica Endrju Filip Kunanan.
U "The Versace Murder" ulogu legendarnog modnog maga dobio je jednako legendarni Franko Nero, a sam film je poslužio, prije svega, kao vreća za udaranje kritike i publike. Nešto informativniji pregled cijelog slučaja došao je 2001. godine, u formi dokumentarca "Fashion Victim: The Killing of Gianni Versace", koji je takođe razočarao kritiku svojom bliskošću formi proširenog TV priloga, a ne ozbiljnog dokumentarnog filma.
Ali, u posljednje vrijeme nisu potrebni povodi iz crne hronike - filmska industrija kao da se zaljubila u modne priče, pa je tako 2007. godine francuski reditelj Loik Prižan snimio dokumentarac vrlo jasnog naziva - "Marc Jacobs & Louis Vuitton", priču o kreatorskom dvojcu nakrcanu licima koja bi trebalo da privuku i one gledaoce koji nisu nužno stručnjaci za krpice, analitičari trendova i klišeizovani homoseksualci: Ketrin Denev, Uma Turman, Sofija Kopola, Merlin Menson, Vinona Rajder, Selma Hajek, Takahi Murakami, Ves Anderson... samo su neka imena koja je utrpao u minutažu. Osim toga, Prižan je 2009. godine za "Sundance Channel" snimio i seriju u četiri nastavka "The Day Before", koja nas vodi u svijet Fendija, Gaultiera i sličnih, s "gostovanjima" Kajli Minog, Mikija Rurka...
"Lagerfeld Confidential", još jedan dugometražni modni dokumentarac iz 2007. godine, kao prava prilika da se galerija "slavnih", stilista, kreatora i pozera sjati na crvene tepihe pa još jednom pozira pred objektivima šume nikad profitabilnijih tabloida. Rodolf Markoni režisirao je ovu dokumentarnu priču o Karlu Lagerfildu, njemačko-francuskom kreatoru i "Chanelovom" kreativnom direktoru s vječno nataknutim sunčanim naočrima na nosu, pametno uguravši takođe pokojeg globalnog selebritija pred kamere ne bi li tako i sam dokumentarac barem malo ličio na pokretne foto-galerije sa "društvenih događanja" spomenutih tabloida.
Ali Lagerfildova karijera u "Chanelu" nije kraj priče o ovoj etiketi - zašto ne bi snimili i priču o samoj Koko Šanel, francuskoj kraljici mode i jednoj od, piše magazin "Time", najuticajnijih osoba 20. vijeka? Stoga učiniše Francuzi i to, pa je tako 2009. godine Odri Tauto postala Koko u "Coco Before Chanel", a sve to režisirala je En Fontein. Sa vrlo pristojnim rezultatom, jer osim što je film bio hit u Evropi, zaradio je i oko šest miliona dolara u SAD.
Ako ste mislili da su zaboravili na Valentina, varate se - ambiciozno naslovljeni dokumentarac "Valentino: The Last Emperor" snimljen je 2008. godine. Met Turnauer je Valentina Garavanija, italijansku modnu ikonu, kamerama pratio od 2005. do 2007. godine s prilično zanimljivim, iznimno iskrenim i istinski dokumentarnim rezultatom, otkrivši ne samo anoreksične modele i pozadinu revija već i velike nakupine egomanije, kalkulacije i drame koje čine ovaj biznis. A, to je, kao što svi znamo, idealan sastojak narativne filmske forme, zbog čega nas ne treba iznenaditi to da je prije kino-distribucije "Valentino: The Last Emperor" završio čak i na Festivalu u Veneciji, kao što nas ne treba čuditi nagli rast cijelog tog modno-filmskog trenda.
U Holivudu se već nekoliko godina priča o postavci poznate modne dinastije Guči na velika platna.
Međutim, priča o snimanju ovog filma je izazvala negativne reakcije u ovoj porodici, koja ima veoma intrigantnu prošlost.
U igri su za sada Ridli Skot, reditelj poznat po filmu "Američki gangster", a glavne protagoniste u filmu bi trebalo da tumače Leonardo Dikaprio i lijepa Anđelina Džoli. Radnja filma prati porodicu Guči tokom njihove najveće ekspanzije sedamdesetih godina prošlog vijeka, kada su ostvarivali prodaju vrijednu 500 miliona američkih dolara godišnje.
Film bi trebalo da se nađe na filmskim platnima ove godine, a ako Anđelina prihvati ulogu Patricije, Gučijeve žene, to bi je učinilo ekskluzivnom glumicom "20th Century Foxa".