Iskustva stičemo svakim novim danom koji proživljavamo, a glumac ima tu divnu priliku da svoja životna iskustva iskoristi ugrađujući ih i u neke "izmišljene" živote. Od sve moje bliže i dalje rodbine niko nije u ovim pozorišnim "vodama", a talenat sam naslijedio od djeda Radomira, započinje priču Goran Jokić, banjalučki glumac koji je ostvario više od 100 uloga u predstavama koje su reprizirane više od 2.500 puta.
Svakoj ulozi u pozorištu prilazi ozbiljno i profesionalno i sam je sebi najveći i najgori kritičar.
Goran Jokić je glumac koji je u isto vrijeme i mentor i učenik, voli da pomogne mlađim glumcima, ali i da svakim danom nauči nešto novo kako bi obogatio svoje glumačko iskustvo. Uvijek je na raspolaganju mladim glumcima i režiserima, tako da ne čudi činjenica da je učestvovao u tridesetak studentskih filmova snimljenih u Banjaluci.
"O sebi mislim sve najbolje i sve najgore, ali se trudim da imam što manje poroka, alkoholna pića mi ne prijaju, mnogo kafe pijem i mnogo cigareta ispušim i žao mi je što nemam čvršću volju da to ostavim. Ne trošim pare na karte, konje i žene, (smijeh) a u odnosu sa drugima trudim se da nikoga ne ugrožavam i ne povrijedim, dovoljno je život težak i komplikovan, svako ima dovoljno svoje muke da bi mu još i drugi sjedao na nju", ističe Jokić.
Za "Nezavisne" on progovara o glavnom zadatku glumca, kritici i njenom uticaju, umjetnosti u vrijeme globalizacije...
NN: Koji je glavni zadatak glumca?
JOKIĆ: To ni on sam nikada do kraja nije siguran da li je odgonetnuo i to je ono što ga vuče i tjera da svaki put iznova radi neke nove likove istražujući, objašnjavajući i prikazujući lik publici i sebi i ogledajući se sa svih strana kao u velikom ogledalu života kakvo je pozorište. Naravno, ima onih nekoliko osnovnih zadataka koje glumac dobije od režisera i pisca i koje sa manje-više uspjeha savlada i prikazuje publici, ali veća drama je u glumcu samom, a to je kompleksna tema kojom ne želim sada da zamaram čitaoce vašeg lista. Ukratko, biti istinit, iskren na sceni igrajući svoju ulogu, kako bi time svojim glasom i tijelom, titrajem svoje energije pokušao da preneseš do publike temu i ideju pisca i režisera. Što više se predaš ostvarenju tog zadatka ne mareći pri tome da li je lik koji igraš pozitivan ili negativan, lijep ili ružan, sa malo ili mnogo teksta, što više se daš - više svoju misiju, svoj zadatak ispunjavaš. Intenzitet i snaga aplauza na kraju predstave su odličan "lakmus" po kojem znamo da li smo i koliko dobro radili svoj posao. Publika je najvažnija i ja vjerujem u njen sud. Naravno, važno je i šta misle pozorišni stručnjaci i kolege.
NN: Da li Vam se ikad desilo da zaboravite tekst u toku predstave? Ili nekom Vašem kolegi? Šta ste tada činili?
JOKIĆ: To je noćna mora svih glumaca! Naravno da se desilo, nekoliko puta - i u snu i na predstavi, a kako mi je bilo u tim trenucima - užasno!
Međutim, tu je sufler, a tu su i druge kolege, pa se nekako izvučemo i predstava ide dalje!
NN: Koliko je improvizacija na sceni dopuštena i koliko se svako izvođenje jedne te iste predstave mijenja, koje su to finese?
JOKIĆ: To sve zavisi od teksta, žanra, stila - svaka predstava je jedinstvena, neponovljiva, u svakoj se nešto novo desi, neka riječ se drugačije naglasi, a improvizacije nisu poželjne jer narušavaju ritam i tempo same predstave, kao i igru partnera na sceni. Neke sitne improvizacije u komedijama - da, ali u principu sam protiv.
NN: Koliko glumac ima lica? Koliko unosi sebe u svaku predstavu i koliko one ostavljaju traga u njemu?
JOKIĆ: Glumac ima jedno lice i možda baš zato što to svoje lice, glas i tijelo "pozajmljuje" likovima koje igra - u običnom životu najmanje glumi i veoma mu je teško uklopiti se u ovaj svakodnevni život u kojem su svi "veći" i "bolji" glumci, a najveći su svakako i najbolje plaćeni, tu mislim na političare. Svaka predstava ostavlja traga, jer se u radu na predstavi otkrivaju neke svoje tajne i novi svjetovi likova o kojima se u predstavi govori. To je veliko bogatstvo i privilegija svih glumaca.
NN: Kada biste se osvrnuli i mogli vratiti u prošlost, da li biste opet bili glumac? Zašto?
JOKIĆ: Ne! Zato!
NN: Smije li glumac biti politički angažovan i koliko to utiče na njegovu osobnost kao profesionalca?
JOKIĆ: Naravno da smije i morao bi biti, ne samo glumac, nego i svi ljudi koji imaju razvijene etičke i estetske kriterijume, dakle, ljudi od nauke i umjetnosti morali bi više da se angažuju u politici i svojim znanjem doprinesu napretku svoga društva i čovječanstva.
NN: Gdje ste dosad sticali iskustva?
JOKIĆ: Iskustva stičemo svakim novim danom koji proživljavamo, a glumac ima tu divnu priliku da svoja životna iskustva iskoristi ugrađujući ih i u neke "izmišljene" živote. Svoje glumačko iskustvo sam sticao igrajući u predstavama na mnogo pozornica u bivšoj Jugoslaviji, a lični dohodak, socijalno osiguranje i penzioni staž u protekle 22 godine sticao sam u Narodnom pozorištu RS, Dječijem pozorištu RS i Pozorištu Prijedor. Bez finansijske nadoknade, ali takođe dragocjena iskustva, stekao sam baveći se glumom u jednoj od najstarijih institucija kulture u Banjaluci - Radničkom kulturno-umjetničkom društvu "Pelagić" i Studenstkom pozorištu Banjaluka, a prije svega toga moji školski drugovi i profesori Gimnazije u Banjaluci su me podržavali u onome što sam osjećao i silno želio, biti glumac. Od sve moje bliže i dalje rodbine niko nije u ovim pozorišnim "vodama", a talenat sam naslijedio od djeda Radomira, koji mi je uz gusle pjevao naše epske junačke pjesme. Ja sam slušajući gusle i djedov glas prelazio vijekove i sa našim epskim junacima jahao velike crne konje, zamišljao sablje i oklope, crnokose djevojke bijelog grla sa vinom rujnim u rukama... i vjerovatno je želja da jednoga dana i ja tako lijepo pričam i pjevam kao moj djed i drugim ljudima "dočaravam" te događaje iz junačkih vremena u meni bila uspavana do gimnazijskih dana, a onda se probudila kao želja da budem glumac.
NN: Ko vam je davao najveću podršku na početku karijere?
JOKIĆ: Veliku podršku sam tada imao od glumaca Narodnog pozorišta koji su me još kao gimnazijalca "prisvojili" i na njima svojstven način školovali, otkrivajući mi tajne glumačkog zanata. Moram da navedem meni drage ljude i učitelje koji su uticali na moj razvoj, a to su naši veliki glumci: Adem Ćejvan, Slobodan Velimirović, Dobrivoj Stefanović, Zlatko Martinčević, Zlatko Pregl, Boris Pržulj, Bora Nenić, Bogdanka Savić, Gordana Milinović, Nebojša Zubović, Svetlana Popović, Tihomir Stanić..., kao i režiseri iz svih centara bivše Jugoslavije koji su dolazili da rade u banjalučkim pozorištima, a naročito Stevo Žigon, dr Radoslav Lazić, Srboljub Stanković, Davor Mladinov, Edi Majaron, Miloš Šami, Branislav Kravljanac, dr Luka Kecman, te u novije vrijeme moji favoriti Kokan Mladenović i Dušan Petrović i naš divni Banjalučanin Jovica Pavić. Mnogo je još dragih ljudi sa kojima sam sarađivao i od kojih sam učio, a kako je gluma živa umjetnost, učim i danas pa i od mlađih kolega, što da ne. Svako nosi neku svoju energiju, svoju posebnost i svaka predstava je novo učenje, preispitivanje i popravljanje, usavršavanje.
Na početku moga glumačkog učenja, u tim prvim godinama, u RKUD "Pelagić" (koje je pored izuzetnog folklornog ansambla, orkestra i hora imalo i veoma aktivnu dramsku scenu) priređivane su predivne subotnje "Večeri sa glumcima" tokom kojih se recitovalo, pjevalo, sviralo i predivno družilo - do jutra, a često su dolazili i glumci iz Beograda i Zagreba. To je vrijeme "čarobnih osamdesetih", "novog talasa" na muzičkoj sceni, vrijeme pjesme i sviranja gitara iza zgrade, vrijeme kada su cure "padale" na stihove Lorke, Prevera, Šantića, Dučića... i o novcu se nije toliko pričalo niti su se ljudi po tome mjerili i dijelili, nije bilo ovoliko kafića i "klubova", ali su "izlasci" bili mnogo sadržajniji i ljudskiji, poetičniji, a ljudi su bili vedriji i puni entuzijazma.
NN: Koliko Vam znači gluma?
JOKIĆ: Mnogo, da ne kažem sve. To sam želio, sanjao i maštao o tome i taj san ostvario. Veoma sam srećan što radim ono što volim, a kolege i publika kažu i da to dobro radim. To je moja misija na ovoj plavo-zelenoj kugli, u ovom životu, a dalje, vidjećemo.
NN: Osim glume čime se još bavite?
JOKIĆ: Pored glume bavim se još i glumom, odnosno bavim se opet stvarima koje su usko vezane za glumu, dramaturgijom, pisanjem, istorijom i teorijom pozorišta, radija, filma i televizije, istorijom likovnih umjetnosti. Slobodnog vremena nemam, a kad ga nađem volim da pogledam na TV-u poneku epizodu humorističkih serija, naročito me opuštaju klasična muzika, engleski fudbal i tenis.
NN: Ko Vam pruža najveću podršku u radu?
JOKIĆ: Najveću podršku u radu i životu pruža mi sin Dimitrije. Osjećaj koji sam doživio prije 69 godina, kada sam ga prvi put vidio i danas me ispuni blaženstvom, a trenuci sa njim su najljepši i najsrećniji dio mog života.
NN: Koliko porodica trpi zbog Vašeg posla?
JOKIĆ: Trpi sat i po, dva, zavisi koliko traje predstava, ali na kraju ipak aplaudiraju. Ali i to samo tri-četiri puta godišnje i dosad se nisu se žalili.
NN: Da li se umjetnost protiv globalne krize bori radom ili apatijom?
JOKIĆ: U svim oblastima kulturnog stvaralaštva, i pored ogromnih finansijskih poteškoća, nije zavladala apatija, radi se, stvara i napreduje na svim poljima, pa čak i više nego proteklih godina, jer ideje i talenat su nešto što je imuno na bolest zvanu "recesija".
NN: Šta mislite o pozorišnoj kritici kod nas?
JOKIĆ: Pozorišna kritika u RS je "u povoju", tačnije stidljivo proviruje sa stranica naših dnevnih listova. Razlog nije u nedostatku stručnog i kompetentnog "pera" koje bi napisalo tu kritiku, već najviše u nedostatku interesovanja urednika naših dnevnih listova i časopisa, kao i urednika televizijskih programa za kulturu uopšte, a pogotovo za pozorište.
NN: Da li ste podložni kritici i koliko ona utiče na Vas?
JOKIĆ: Vremenom sam izoštrio svoje kriterijume tako da nijedan kritičar nije prema meni tako strog, kao ja sam. Volim da čujem i pohvale i pokude. Prve gode mojoj glumačkoj sujeti, a druge mi pomažu da popravim nešto u svojoj ulozi.
NN: Šta mislite o predstavi "Povratak" koja je već na početku svog prikazivanja veoma zainteresovala publiku i kritiku?
JOKIĆ: "Povratak" je najnovija predstava našeg pozorišta i mislim da će vremenom postati kultna. Režiser predstave, "povratnik" Nikola Pejaković, postavio je na našu pozornicu prošle godine i predstavu "Narodni poslanik", B. Nušića, koja je tokom prošle pozorišne sezone sa skoro svih festivala na kojima je učestvovala dolazila kao pobjednička predstava i donosila nekoliko glumačkih nagrada i za koju se još traži karta više. U "Povratku", predstavi po dramskom tekstu nobelovca Harolda Pintera, Kolja je uradio velika prilagođavanja i izmjene u tekstu i radnju drame smjestio u današnje vrijeme i to baš u Banjaluci, a u originalnoj verziji radnja se odigrava pedesetih godina prošlog vijeka u Engleskoj. Kvaziestetičarima možda će zasmetati što neki od likova psuju, ali kako igrati "naše" ljude u savremenoj drami o ljudima iz nižeg sloja, a uz to i kriminalnog miljea, a da nema sočnih psovki? Ne branim ovim sebe, ja sam u predstavi vrlo fin, kulturan i lijepo se izražavam, ali kada se odbace i zanemare te psovke koje su u našem narodu kao dobar dan, ostaje čisti Harold Pinter, veliki britanski dramski pisac, surov i brutalan u opisivanju devijacija u porodičnim odnosima i još "pročišćen" banjalučkim, srpskim i balkanskim filterom i začinjen žestokom režijom Nikole Pejakovića, koju na sceni iznosi muška glumačka podjela uz jednu glumicu, veliku i moćnu Nikolinu Đorđević.
NN: Kakvi su Vaši profesionalni planovi za budućnost?
JOKIĆ: Da potrajem što duže i da me bijelo grlo i noge dobro služe.
Pozorište pobjeđuje
NN: Koja Vam je dosad bila najzahtjevnija uloga i koliko vremena Vam je potrebno da uđete u lik?
JOKIĆ: Tokom proteklih četvrt vijeka, igrajući u skoro stotinu predstava, bilo je uloga koje su, pored onih uobičajenih glumačkih zadataka, zahtijevale savladavanje posebnih vještina i tehnika kao što su mačevanje, jahanje, ples, pjevanje, sviranje na raznim instrumentima, rad sa marionetama, učenje stranih jezika, a sve to je zahtijevalo dodatno zalaganje i učenje, danonoćno vježbanje i treniranje, ali je upravo to ono što ovaj naš posao čini tako privlačnim i pored svih teškoća. A ko se jednom inficira zvjezdanom prašinom pozorišta proživjeće stotine čudnovatih života kroz likove svojih uloga, ne žaleći truda i znoja i ništa drugo mu neće biti ljepše, draže i slađe. Bilo je u svim tim godinama i teških dramskih situacija koje su svojom složenošću dovodile do nesporazuma i neprijatnih dijaloga u toku rada, ali sve je to dio posla i brzo se zaboravlja jer Pozorište (svim onim što jeste) jače je i uvijek na kraju pobjeđuje.
Biografija
Goran Jokić je rođen 9. jula 1966. godine u Banjaluci. Profesionalne angažmane imao je u Dječijem pozorištu RS od 1. decembra 1987. do 31. jula 1995. godine. Prelazi u Narodno pozorište RS u periodu od 1. avgusta 1995. do 31. januara 1996. godine. Angažman dalje nastavlja u Pozorištu Prijedor gdje radi sve do 30. novembra 1997. godine. U NP RS se vraća 1. decembra 1997. godine, gdje i trenutno ostvaruje veoma zapažene uloge u visokorangirajućim predstavama ove kuće. Ostvario je preko 100 različitih likova, igrajući u skoro 100 premijernih predstava koje su reprizirane oko 2.500 puta. Ponešto je i režirao, sa kolegama i sa amaterima. Za svoj rad i ostvarene uloge više puta je nagrađivan na Festivalu pozorišta RS ''Kočićeva srpska scena'' u Prijedoru i to nagradama za najbolju glavnu i najbolju epizodnu ulogu u predstavama "Kinološka farsa" i "Život je opasna navika", kao i nagradama za najbolje glumačko ostvarenje Festivala "Uglješa Kojadinović" dva puta - za uloge Mićka i Ligurija u komadima "Koske '48" i "Mandragola". U Narodnom pozorištu RS četiri puta je proglašen najboljim glumcem sezone i to 1999/2000, 2000/2001, 2003/2004. i 2004/2005.
Među najdražim predstavama u kojima je igrao su mu "Ljubinko i Desanka", "Lisistrata", "Emigranti", "Mandragola", "San letnje noći", "Magbet", "Mirandolina", "Ban prvi", "Srpska drama", "Kapetan Džon Piplfoks", "Crvenkapa i zbunjeni vuk", "Ženidba", "Rodoljupci", "Mušica" i "Je li bilo kneževe večere".
Nastupao je i u TV filmu "Mejdan Simeuna Đaka", humorističkoj TV seriji "Žene, ljudi i ostali", dokumentarno-igranom filmu: ''Pecija", dokumentarnoj TV seriji "Svetilnici", humorističkoj TV seriji "Bez pardona", humorističkoj radio seriji "Zvrk". Učestvovao je u snimanju tridesetak kratkih studentskih filmova studenata Akademije umjetnosti u Banjaluci.
Član je Saveza udruženja dramskih umjetnika Jugoslavije od 31. maja 1990. godine.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.