Haris Džinović, pjevač izuzetnog glasa, 23. juna održaće veliki koncert pod nazivom "Magična noć" na sarajevskom stadionu "Asim Ferhatović" na Koševu.
Očekuje oko 30.000 Bosanaca i Hercegovaca, a uporedo s pripremama za ovaj spektakl Džinović užurbano snima novi album s kojeg će nekoliko pjesama premijerno predstaviti u `Magičnoj noći`.
Njegov četvrti po redu album, na kojem gostuju Željko Joksimović, Marina Tucaković i Jelena Tomašević, biće objavljen početkom ili krajem ljeta, na regionalnom tržištu.
`Biće novih detalja na mom koncertu, jer biće gostiju s kojima sam posljednjih dana radio koncerte. To su Halid Bešlić i Željko Joksimović. Predstaviću nekoliko novih pjesama da osjetim damar posjetilaca 'Koševa'. To je najoštriji filter koji postoji, a ja sam uvijek testirao svoje pjesme kroz sarajevsku publiku. U principu nemam tremu, ali ima odgovornosti`, objašnjava Džinović.
NN: Postoji li poseban razlog zbog kojeg ste za svoje goste izabrali Halida Bešlića i Željka Joksimovića?
DŽINOVIĆ: Halid Bešlić je najveća bosanskohercegovačka folk zvijezda. Znam ga najmanje 40 godina. Veliki smo prijatelji i stari saradnici. Imali smo dosta uspjeha u zajedničkim nastupima. Željko Joksimović je iz mlađe generacije i takođe je velika zvijezda.
NN: Većinu pjesama koje pjevate Vi ste napisali. Kako nastaju Vaše pjesme?
DŽINOVIĆ: Znam da pjesma izađe iz mene `iz komada`. Iz mene izađe pjesama kao da sam je već negdje čuo. Uglavnom napravim prvo melodiju, pa tek tekst. Meni je tako lakše. Valjda zato što sam muzičar po vokaciji.
NN: Kako biste opisali svoj četvrti album koji će biti uskoro objavljen?
DŽINOVIĆ: Album mora biti objavljen početkom ili krajem ljeta, jer imam zakazane koncerte. Moram imati novi album. To je moj imperativ, nije me niko uslovio. Album je napravljen veoma dobro produkcijski, svirački i aranžerski. Imam trojicu sjajnih aranžera saradnika na ovom albumu. Prvi je Toni Lasan iz Splita. S njim sam radio prošlu ploču. Riječ je o velikom muzičkom znalcu. Zatim sarađujem s Mićom Nikolićem iz Beograda i Željkom Joksimovićem. Razumiju se dobro u taj posao, svaka im čast. Boga mi, moram se pohvaliti da sam ga dobro otpjevao. Zadovoljni su uglavnom moji saradnici. Eto, ja uvijek nešto kenjkam, ali to su neki umjetnički tripovi koji se ne vide. Album ima radni naziv, a to je `Magic`. Najvažnije je da se dopadne mojoj publici.
NN: Vaš posao je zahtjevan. Koliko vremena provodite sa porodicom?
DŽINOVIĆ: Moja djeca su još mala. To su sićušni organizmi, ali razumiju sve. Volim se poigrati s njima. Imaju vrijeme kada `papaju`, spavaju. Nama se razilazi vrijeme. Dok oni spavaju, ja radim. Dok ja spavam, oni su budni. Ali, sretnemo se tokom dana.
NN: Rođeni ste u Sarajevu gdje ste proveli svoje tinejdžerske dane. Nedostaje li Vam rodni grad, s obzirom na to da je Vaša trenutna adresa stanovanja Pariz?
DŽINOVIĆ: U Sarajevu sam često poslovno. U Sarajevo dođem nekad i privatno, iz čistog meraka. Nedostaje mi sve. Vremena su takva. Promijenilo se mnogo toga. I da nije bilo tog prokletog rata, ljudi bi pravili neke druge životne pomake. Dolaze mlađe generacije, treba njima napraviti prostora. Imam mnogo stvari za kojima bi čovjek mogao zažaliti. Ali, šta znam!? Kad se okrenem, kažem samom sebi: `Možda sam mogao nešto bolje da uradim.` Ali, onda opet sebi kažem: `Pa, šta ja to bolje da tražim od života? Živ sam, zdrav, situiran, dobro mi je porodica.` Nije li grijeh tražiti više od života ili za nečim žaliti?
NN: Poznajete Džordža Majkla, trenutno najkontroverzniju ličnost svjetske muzičke scene. Da li ste još u kontaktu?
DŽINOVIĆ: Ne. To je bio period kada sam živio u San Tropeu. To je bilo prije 12, 69 godina. Džordž je tamo kupio kuću i neki sticaj okolnosti nas je spojio. Neki Francuz kog sam poznavao je Džordžov veliki prijatelj. Došli su u moju kuću, koju je za mene iznajmio `Poligram` iz Pariza. Inače, za `Poligram` sam radio album. Taj Francuz me znao pitati po izlasku iz neke diskoteke da dođu kod mene: `Imaš li vina? S nama je Džordž Majkl`. Imali smo te partije. Sretnemo se povremeno na plažama u Kanu, pa se pozdravimo i nekad ručamo. Inače, taj svjetski džet-set ništa ne radi. Idu iz jednu u drugu kuću i sjede.
NN: Vi niste mogli da izdržite taj noćni tempo?
DŽINOVIĆ: Ja mogu izdržati i više nego pastrmka pod vodom. Volim derneke. Ali, eto, ta vrsta zabave i takav način druženja me ne privlači. Nisu oni između sebe neki veliki prijatelji. Ima tu dosta šminkeraja.
NN: Bojite li se starosti?
DŽINOVIĆ: Ne. Ne pada mi na pamet da razmišljam o starosti i penziji. Garim i ne daj bože bolesti.
Kafić u Parizu
NN: Jedno vrijeme ste imali kafić u Parizu. Hoćete li opet otvoriti neki ugostiteljski objekat?
DŽINOVIĆ: Nisam ugostitelj. S prijateljem sam kupio kafanu da se imam gdje napiti, jer nas u tri sata ujutro svi konobari tjeraju napolje. A nama je u to doba najbolje. Kupili smo kafanu koja je praktično radila više u minusu nego u plusu; zato smo je i morali prodati da to sve što smo uložili ne bismo izgubili. Francuska je nemilosrdna po tom pitanju. Svaki dan se zatvori i otvori sto lokala.