Izložba proizlazi iz kontinuiranog dijaloga s umjetnicima i kokustosima i na neki način mapira moguća mjesta očekivanja promjene, budućnosti i nečega što bi transformisalo društvenu i političku okolinu, ali i svakog od nas, rekle su Ivana Bago i Antonija Majača, kustosice nedavne izložbe "Gdje se sve tek treba dogoditi" u Banjaluci.
Izložba je dio Međunarodne godišnje izložbe "SpaPort" u organizaciji Centra za vizuelne komunikacije "Protok" iz Banjaluke i kao i većina projekata ovog centra netipična je i interesantna.
O koncepciji, ideji i realizaciji za "Nezavisne" su više rekle Bago i Majača, istoričari umjetnosti.
NN: Zašto ste izabrale ovakvu koncepciju izložbe i izbor umjetnika?
BAGO I MAJAČA: Pozivu da budemo kustosice nismo se željele odazvati na način da osmislimo i realiziramo još jednu veliku međunarodnu izložbu i time završimo čitav projekt. Željele smo otvoriti mogućnost za razvoj jednog dugoročnijeg projekta, u kojemu mi same ne bismo nastupile autoritativno. Osmislile smo dvoipolgodišnji projekt koji se sastoji od nekoliko modula: serije predavanja, radionica, izložbi, publikacija i novih produkcija, od kojih su svi objedinjeni imenom "Gdje se sve tek treba dogoditi". Samo ime upućuje tako na metodologiju projekta, ali i na društveno-politički trenutak u BiH, regiji i svijetu, koji se zaista može sažeti zajedničkim nazivnikom iščekivanja, trenutka kada ni sadašnjost ni prošlost više ne nude pouzdani oslonac. Projekt je započeo serijom predavanja početkom godine, a izložba je nosila naziv "Možeš li govoriti o tome? Da, mogu", koji preuzima referencu iz jedne poeme ruske pjesnikinje Ane Ahmatove. Ovakvim naslovom htjele smo postaviti primarno pitanje projekta, upućeno jednako nama samima kao i svim uključenima u projekt, ali i publici i široj javnosti. Pitanje se odnosi i na imaginaciju nekih potpuno novih tema i načina govora, usmjerenih na budućnost. Izložbu smo realizirale u suradnji s timom od šest kokustosa, koje smo na neki način pozvale da ponude svoj odgovor na ovo pitanje. Izbor umjetnika ovisio je, dakle, o svakom pojedinačnom kustosu ili kustosici, koje oni predstavljaju u sklopu svog priloga izložbi, koji se svi bave specifičnim temama unutar okvira kojega smo mi svojim pozivom i konceptom zacrtale.
NN: Otkud naziv "Gdje se sve tek treba dogoditi" i šta bi se to zapravo trebalo ili se već dogodilo ovom izložbom?
BAGO I MAJAČA: Naslov projekta sadrži reference na trajanje, mjesto i varijable očekivanog događaja. U ovom su slučaju sva tri parametra objedinjena svjesnim zauzimanjem pozicije radikalne nesigurnosti, pozicije "neznanja", uhvaćenosti u procjep između prošlosti koja ne daje oslonac i budućnosti koja ne dolazi, prošlosti koja ne nudi događaj kojemu bismo se obvezali na vjernost i budućnosti od koje se "očekuje" upravo to "čudo" događaja. Pritom, mjesto "iščekivanja" nipošto nije samo BiH ili regija, već upravo suprotno, namjera je subvertirati pogled na Balkan kao simptom, antitetičku periferiju Europe i žarište njenog "nesvjesnog", odnosno uspostaviti ga radije kao uporište pogleda, ogledalo koje izokreće perspektivu i odražava novi trenutak kao i paradokse društvene i političke konstelacije u Europskoj uniji.
NN: Izložba pokušava govoriti o BiH, o njenoj sadašnjosti, prošlosti, ali i budućnosti na drugačiji način od ovdje ustaljenih modela govora. Koliko je ovakva vrsta angažmana u umjetnosti u mogućnosti da nešto mijenja?
BAGO I MAJAČA: Umjetnost je i te kako u stanju sudjelovati u konstrukciji i imaginaciji određene društveno-političke realnosti, ne samo kao nešto što tu realnost reflektira, već kao nešto što aktivno sudjeluje u kreiranju kolektivnog i društvenog imaginarija. Upravo stoga je ona često meta eksploatacije onih koji ju žele prisvojiti i kanalizirati njezinu moć reprezentacije za određene svrhe. Umjetnost BiH, kao i umjetnost čitave naše regije, vrlo je često eksploatirana upravo kao simptom ili reprezentacija balkanske regije kao žarišta barbarstva, sukoba i ratova, kao europskog nesvjesnog. Ako dolazite s Balkana, a ne zadovoljavate određenu predodžbu o umjetničkoj produkciji kakva se veže za Balkan, teško da ćete moći naći svoje mjesto u ladicama globalnog umjetničkog sistema. Ono što smo mi pokušale izbjeći ovom izložbom je upravo stereotipni prikaz BiH i njenih "nevolja", kakav je zapravo često prisutan u radovima bh. umjetnika, koji rijetko nudi neki novi pogled ili perspektivu. Odlučile smo se na ovoj prvoj izložbi upadljivo se ne baviti BiH, ali zato pokušati probleme i teme koje su u suvremenoj BiH danas relevantne. Tu nam je bila naročito zanimljiva zapadna Europa, koja se u službenoj politici svake od zemalja regije predstavlja kao ideal i cilj, a koja, međutim, nije nipošto lišena niti traumatične povijesti, ni problematične i konfliktne sadašnjosti.
NN: Priča o BiH u izloženim radovima nije samo priča o njoj, već i o ambijentu u kojem je nastala i egzistira. Šta je to što BiH očekuje od svijeta i obratno?
BAGO I MAJAČA: Rijetko na izložbi postoje direktne i doslovne veze koje bi na neki jednostavan način "ilustrirale" naše teze. To smo pokušale izbjeći. U nekim radovima reference su neposrednije, poput rada Ziada Antara "UN tenk". Tu ne postoji konkretna priča, ali postavljanje tog rada u BiH svakako priziva brojne aluzije, među ostalim i one o direktnoj odgovornosti UN-a za tragediju Srebrenice. Rad Floriana Šnajdera također se referira na uključenost Zapada u geopolitičke konstelacije zemalja tzv. Trećeg svijeta, te se fokusira na ulogu intelektualaca koji su se pokušali oduprijeti zapadnjačkoj hegemoniji i podržati afričke pokrete otpora. Rad Janeta Calovskog govori o suvremenom danskom društvu i paranoji koja se kreira u odnosu na imigrante, tj. pripadnike islamske zajednice, koji u današnjem zapadnom svijetu predstavljaju terorističku prijetnju. Rad "Medinat Weimar" izraelskog umjetnika Ronena Eidelmana je provokacija Zapada i njegove uloge krojača sudbine zemalja ostatka svijeta. Rad Dragana Nikolića bavi se osobnim suočavanjem s recentnom ratnom prošlošću u kojem on preuzima ulogu onoga koji se, preko obitelji i mjesta iz kojega potječe, identificira s počiniteljima ratnih zločina. Nema mjesta da se nabroje svi radovi, ali kroz prizmu svakog od njih mogu se čitati teme koje se danas tiču svih građana i građanki BiH i ove regije.