Beogradski glumac i šoumen Jova Radovanović i danas, decenijama nakon što je počeo rad sa "Sedmoricom mladih", kaže da svoj posao ne radi da bi ga "odradio", nego u svemu ima jedno veliko zadovoljstvo i užitak.
Desetak godina nakon njegovog posljednjeg dolaska u Trebinju, ponovo je u Domu kulture u ovom gradu napunio salu i ponovo izazvao ovacije publike. Tako uvijek bude gdje god Jova dođe.
Kada se 1991. godine razišao sa svojih, preostalih "šest mladih", nije želio to da prihvati kao prestanak bavljenja ovim poslom.
"Iako se niko od njih danas ne bavi ovim poslom, ja još nisam želeo da prestanem s tim. Mislio sam da nije sve dovršeno, da još može nešto da se kaže i da se uživa u ovome. Eto, na neki sam način to i dokazao, imajući valjda tu volju i želju da nastavim. Preostali deo sastava nije to želeo dovoljno. Danas su svi oni tu negde u Beogradu, ali pošto je to veliki grad u kome vam sa jedne na drugu stranu treba dva sata, čujemo se najčešće telefonom", kaže poznati komičar.
NN: Da li biste iz toga vremena provedenog sa "Sedmoricom mladih", a u pitanju je više od tri decenije, mogli izdvojiti nešto specifično, što vas naročito veže za taj period?
RADOVANOVIĆ: Ne bih mogao da izdvojim neki trenutak, neki segment, jer smo mi tada naprosto bili u jednom zanosu. Ponosan sam na to vreme koje sam proveo u jednom tako kvalitetnom ansamblu i mislim da će to retko da se ponovi. Mislim da je to bio najkvalitetniji deo moga života kada je karijera u pitanju. Prošlo je u trenu, kao neki zanos.
NN: Da li biste iz ovdašnje perspektive mogli uporediti ovo i ono vrijeme?
RADOVANOVIĆ: Pa, nisu to bila ista vremena, ova sada i ondašnja. Ono je vreme nosilo iskrenost, požrtvovanje i ljubav prema tome što smo radili, a danas mislim da je to malo u manjku, samo zbog toga što je sve to prešlo u proizvodnju. Mi smo tada gradili šou-program koji je trajao po mesec dana i zbog koga mi bukvalno nismo spavali, sanjajući ono što radimo. Dakle, mi smo taj program na neki način rađali, a ovi danas ga proizvode.
NN: Da li je u pitanju površnost u sadašnjem šou-biznisu i rad bez emocija?
RADOVANOVIĆ: Ja ne kažem da ovi danas nemaju ljubavi za ono što rade, već jednostavno nemaju dovoljno vremena, a programom se moraš malo duže baviti. Mislim da za to nisu krive ove mlade generacije, nego je novo vreme donelo i taj presing da se više pažnje obraća na kvantitet nego na kvalitet. Dakle, može se dati ili malo, a kvalitetno, ili mnogo ali manje kvalitetno, a novo doba zahteva ovo drugo.
NN: Da li i vi morate da se snalazite "u hodu", da improvizujete?
RADOVANOVIĆ: Da, ali jako malo. Možda to izgleda tako da je u pitanju improvizacija, međutim ovo je ipak jedan program koji je čvrst i određen. To je jedno iskustvo koje odaje utisak kao da si ga sada smislio. Jednom me je jedna novinarka upitala, misleći na moju pantomimu, koliko dugo sam to vežbao, a ja sam joj odgovorio - 24 godine. To nije baš tako, ali je to klesano toliki niz godina da bi izgledalo ovako kao što sada izgleda.
NN: Možete li izdvojiti neku od svojih brojnih uloga, koja vam je najdraža?
RADOVANOVIĆ: A, to mogu. Na to pitanje bez razmišljanja uvek odgovorim, a to je moja uloga dede, koju nisam dobio ni u filmu, ni na televiziji. I verujte u njoj uživam više nego što sam uživao u svim dosadašnjim ulogama.
NN: Kako se snazalite u toj novoj ulozi?
RADOVANOVANOVIĆ: Moja mala unučica Anja mi ispunjava svo slobodno vreme, a ja sa druge strane insistiram na tome da imam što više tog slobodnog vremena kako bih ga posvetio njoj. Naime, radeći ovaj posao propustio sam da sina i dve kćerke propratim dok su bili mali, tako da sada ovo ne smem da propustim.
NN: Da li je ona uticala da ste u posljednje vrijeme sve više i dječji zabavljač?
RADOVANOVIĆ: Ja sam se, tokom mog celog bavljenja ovim poslom, uvek obraćao deci i voleo decu, jer biti zavavljač, glumac, biti neko ko prenosi nekakve emocije sa scene, mora u sebi da zadrži i jedan deo dečaštva, tako da je to na neki način i obavezno. Sa druge strane, sve je to igra, ali je i igra vrlo usko vezana za decu. Zadržati jedan deo onog dečjeg u sebi znači zadržati i volju i želju za igrom.
NN: Da li je neko od Vaše djece naslijedilo talenat za glumu ili muziku?
RADOVANOVIĆ: Jesu sigurno, jer kćerke su mi izuzetno talentovane. Lepo pevaju, ali nemaju tu crtu, odnosno jačinu i žestinu da izguraju taj projekat. Danas na estradi nije kao što je nekada bilo, već je jako teško. Nekada, ako si talenat, ako si vredan i radan na neki su ti se način otvarala vrata, dok sada više u svemu igraju ulogu i novac i prljave stvari, tako da su se one opredelile za sasvim druga zanimanja. Jedna je profesor engleskog jezika, dok druga koja je novinar na Studiju B, završava već i drugi fakultet. Sin je ekonomista i u sasvim drugim vodama.
NN: Da li ste, nakon svega, pantomimičar, klasični glumac zabavljač ili muzičar?
JOVA RADOVANOVIĆ: Ja sam oduvek imao podjednaku želju i za jednim i za drugim i za trećim, tako da se sve to nekako slilo u zanimanje zabavljača. Jer, zabavljač mora da zna i da svira, da peva, da igra, da napravi pantomimu, da glumi, a da bi bio interesantan, morao bi sve to da radi dosta dobro.
NN: Kod publike ste ostali vječno mladi, vječno jedan od "Sedmorice mladih". U čemu je recept?
RADOVANOVIĆ: Nema to veze sa mladošću, to ima veze sa ljubavlju prema onome što radite. Mislim da niko, od klinaca do odraslih ljudi, ne može ostati ravnodušan prema bilo čemu što radi sa žarom i oduševljenjem. Čovek može da pravi opanke, da bude automehaničar, a da njegov posao bude ravan umetnosti. Zato mislim da bilo koji posao koji radite, ako ga radite sa ljubavlju i žestinom, mora da bude i primećen. Dakle, recept je u talentu, upornosti, ali najviše u ljubavi prema onome što radite. Ako nešto radite što ne volite, to se odmah vidi.