Lana Gojak, dvadesetpetogodišnja Puljanka, koje je široj javnosti postala poznata tek s početkom prikazivanja serije "Ne daj se, Nina", zapravo je uspješna mlada glumica, a ova joj uloga čak nije ni prvo televizijsko iskustvo. Lana je prošle godine diplomirala na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Još kao student je za ulogu u predstavi "Balade Petrice Kerempuha" dobila je "Rektorovu nagradu", priznanje Sveučilišta u Zagrebu
Za ulogu Onči u predstavi "Bum Tomica" na "Naj, naj, najfestuvalu 2007" dobila je nagradu "Zlatna žar ptica" za najbolju sporednu ulogu, a za ulogu Nere u predstavi "Zabranjeno za mlađe od 16" nagradu hrvatskog glumišta 2007. u kategoriji najbolje mlade glumice do 28 godina.
Prije prihvatanja glavne uloge u seriji, uloge Nine, obrazovane, inteligentne, pronicljive djevojke sa ogromnim okvirom za naočare i protezom za zube, Lana je imala epizodnu ulogu u seriji "Bibin svijet".
Hrvatska "ružna Beti" nam je ispričala zašto je na prvoj godini Akademije zaboravila zašto je htjela biti glumica, kakav odnos ima prema poslu, kako se snašla u ulozi Nine...
NN: Šta je to Lanu Gojak privuklo glumačkoj profesiji?
GOJAK: Ne mogu točno reći šta me je to privuklo glumačkoj profesiji. Od malih nogu su me roditelji vodili u kazalište na predstave, onda sam se upisala u dramsku grupu gdje sam ostala sve do srednje škole, a zatim mi je nekim logičkim slijedom gluma postala profesijom. Nisam kao dijete razmišljala o tome da budem glumica; samo sam uživala u igranju nekih raznih likova i sudjelovanju u stvaranju nekih priča. Prva veća uloga bila je uloga male razbojnice u "Snježnoj kraljici".
NN: U jednom trenutku ste se razočarali u Akademiju. Zašto se to desilo i kako ste ponovo vratili vjeru u svoje snove?
GOJAK: Razočarala sam se na prvoj godini glume. Došla sam s 18 godina na Akademiju, potpuno oduševljena i puna entuzijazma sa svojim viđenjima kako će sve izgledati, ali i prvi put daleko od svojih, u novom i nepoznatom gradu. Svi su bili na klasi stariji od mene, već su se poznavali. Bilo mi je teško. Novi profesori, svaki sa svojim načinom rada. Zakočila sam se, prestrašila i zaboravila zašto želim biti glumica. Sjećam se da sam svake noći sanjala kako u indeksu imam jedinicu iz glume i komentar profesora. Užas. Vratila mi se volja na ljeto, nakon završene prve godine. Otišla sam, naime, na jedan vrlo interesantan seminar iz glume kod Željka Vukmirice i Roberta Raponje. Nisam nikad poslije toga posustala. Iz svake situacije i čovjeka, ako si dovoljno pametan, možeš nešto naučiti.
NN: Da li ste izborom posla spojili lijepo i korisno?
GOJAK: Obožavam svoj posao. Imam veliku sreću da mi je hobi i posao. Da su mi i prijatelji posao. Imam sreću da imam posla.
NN: Koliko u priznanjima vidite potvrdu da dobro raditi svoj posao ili je dokazivanje uvijek neophodno?
GOJAK: Sigurno je lijep osjećaj kad odmah nakon završene Akademije dobijete priznanje za rad. To je ohrabrenje da ste na dobrom putu, podigne vam samopouzdanje, ali i svaka ponuda za novu ulogu je također veliko priznanje. A dokazivati se treba stalno i uvijek. Samom sebi i drugima. Treba raditi, učiti, napredovati.
NN: Vaš poljubac sa koleginicom Csillom Baratta Bastaic u predstavi "Zabranjeno za mlađe od 16" mediji su dočekali "na nož". Kako komentarišete tu netrpeljivost medija prema svemu što je nesvakidašnje?
GOJAK: Treba reći da smo svo troje, i Csilla i Luka Petrušić i ja, bili nominirani za najbolje glumce za uloge iz iste predstave. To nam je svima bilo jako veliko ohrabrenje jer je predstava, zahvaljujući medijima, bila u drugom planu. Nismo imali publiku, jer je komad imao lošu reputaciju, škole nisu dolazile. Više se predstava ne igra. Ja zbilja ne znam što je tu bilo nesvakidašnje i eksplicitno.
NN: Postoji li za Vas razlika imeđu snimanja za seriju i rada na predstavi. Koje su to pozitivne, a koje negativne strane pozorišta odnosno televizije?
GOJAK: Način rada je drugačiji; potrebna je drukčija koncentracija, površnije je u neku ruku, sve je, osim teksta, gotovo pa improvizacija. U kazalištu je rad na predstavi duži, opušteniji, sigurniji.
NN: Šta Vam je zadavalo najviše problema na snimanju serije "Ne daj se, Nina"?
GOJAK: Nisam imala nekih problema. Potrebno je bilo brzo se prilagoditi načinu rada, upoznati jako puno ljudi. Ritam snimanja je jako brz, no ako dolazite spremni na snimanje ne može vas puno toga iznenaditi. Mislim da je najvažnije naučiti čekati.
NN: Jeste li se već naviknuli na popularnost koju Vam je donijela uloga Nine?
GOJAK: Ne osjećam se važnom ni popularnom. Kod nas se prikazalo tek nekoliko epizoda, tako da ne osjećam nikakvu razliku. Voljela bih da tako i ostane.
NN: Na promociji u Beogradu Vas je dočekala masa obožavalaca. Skoro su Vas pregazili, pa ste u jednom trenutku morali otići.
GOJAK: Srećom, trajalo je sve jedan i pol dan. Bilo je zanimljivo iskustvo, bilo mi je interesantno to sve promatrati. Ali da mi se tako nešto događa svakodnevno bilo bi vrlo stresno. Onda bih vjerojatno nakon nekog vremena postala ljuta.
NN: Postoji li neka uloga ili scena za koju ste spremni sada reći - nikada?
GOJAK: Ne. Kao što ne postoji ni da. Kada dođe do ponude, stanem i razmislim da li hoću ili neću. Želim li ili ne. To naravno ovisi u kojoj sam fazi i koji mi je trenutni cilj. Primjerice, da su mi ponudili da igram Ninu prije dvije godine ne bih pristala jer nisam bila spremna na tako velik posao, a i cilj mi je bio školovati se.
NN: Razmišljate li o budućnosti? Koje su to stvari koje biste voljeli da uradite u narednim danima?
GOJAK: Nikada ne planiram daleko unaprijed, više mislim od danas do sutra. Voljela bih stići do prekosutra platiti račune...
NN: Koliko je privatna ispunjenost i sreća povezana sa poslovnim uspjesima?
GOJAK: Naravno da je lijepo kada ste ispunjeni i poslovno i privatno i naravno da jedno utiče na drugo, ali uvijek treba naći neki način da se ipak malo odvoje.