Možeš me voljeti ili mrziti, ali me ne možeš ignorisati, životni je moto Dragana Marinkovića, javnosti poznatijeg kao Maca. Po vokaciji je glumac i reditelj, proglašavan za najboljeg glumca u sarajevskom Kamernom teatru '55, ali ga publika prevashodno zna kao duhovitog i kontroverznog voditelja mnogih autorskih tok šou emisija. Međutim, Marinković sve navedeno, ipak, voli da sažme u jednu riječ - šoumen.
Na javnoj sceni je preko deset godina, do sada je igrao u preko 60 pozorišnih premijera, a iza njega se nalazi petnaestak snimljenih filmova. Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu je upisao, kako kaže, sa dvadeset i "kusur" godina, nakon završene Više medicinske škole.
Maca je već dvadesetak dana Banjalučanin, a razlog je rad na pozorišnoj predstavi "Bliže", koju priprema zajedno sa gradskim pozorištem "Jazavac". Razgovarali smo o novoj predstavi, učešću u "Velikom bratu", tužbama koje su pokrenute protiv njega, a čitaocima "Nezavisnih" je otkrio i manje poznate stvari o sebi.
NN: Režiser ste predstave "Bliže", a ujedno igrate i jednu od glavnih uloga. Otkud saradnja sa "Jazavcem"?
MARINKOVIĆ: Zajedno sa još nekim kolegama prisustvovao sam u novembru kampanji "Nama fali daska", koju su organizovali mladi glumci ovog pozorišta. Tom prilikom sam prihvatio da uradimo nešto zajedno. Odlučio sam se za predstavu "Bliže" Patrika Marbera, savremenog britanskog dramskog pisca, s obzirom da je to komad koji se igra na najvećim evropskim i svjetskim scenama. Nisam u ovaj posao ušao kao Če Gevara, niti revolucionar, ali u principu mislim da će ovakav izbor teksta i rada sigurno proizvesti jako dobru reakciju publike.
NN: Glumac ste, režiser, voditelj, šoumen... U čemu se najviše nalazite?
MARINKOVIĆ: Ja sam u principu šoumen, jer svaki moj projekat je autorski projekat, iza kojeg stojim kao šoumen. A po vokaciji sam glumac i reditelj. Sva ta zanimanja su nekako vezana i svaki od njih me na neki način ispunjava. U svakom slučaju, bilo šta da radim moram biti i kreativno i finansijski zadovoljen. Srećan sam što se bavim poslom koji volim, koji je kreativan i koji nema varijantu posla od devet do pet. Ne volim da robujem, volim da sam slobodan čovjek.
NN: Trenutno na TV Pinku vodite emisiju "Savršen par".
MARINKOVIĆ: Već nekoliko mjeseci vodim emisiju "Savršen par", urađenu po engleskoj licenci. Emisija je veoma gledana i lijepa. To je jedno lijepo druženje, upoznavanje, a ponekada se u emisiji pronađu i srodne duše.
NN: Zamjeraju Vam da u Vašim emisijama ima puno psovke?
MARINKOVIĆ: Kod nas vlada lažni moral. Nisam ja izmislio psovke. Kod nas ima i puno predrasuda, a predrasuda je jedna od karakternih osobina neobrazovanih ljudi. Jednostavno, na ovom nebu, koje se zove medijsko, da bih opstao moram biti intrigantan.
NN: Nedavno je OBN morao platiti kaznu zbog diskriminacije žena u Vašoj emisiji "Niko kao ja", popularnijoj kao "Maca šou".
MARINKOVIĆ: To je bio slučaj za prikazivanje emisije u terminu od 20 časova, u kojoj mi je gost bila striptizeta Branka Blekrouz. Moja emisija je išla u 20 časova, a po Regulatornoj agenciji za komunikacije, do 22 časa ne smiješ imati nikakvu golotinju. To je još jedan dokaz lažnog morala kod nas. Znači, do 22 časa ste divni, a od 22 sata normalno na svim TV programima ide hot-lajn, golotinja... O čemu mi danas govorimo? Moja generacija je gledala crtani film u sedam i petnaest i nakon toga išla na spavanje. Današnja djeca u po bijela dana mogu vidjeti sve na Internetu.
NN: Tuženi ste i zbog rubrike "Hoćeš-nećeš" u emisiji "Maca šou".
MARINKOVIĆ: Nedavno sam se odazvao sudskom pozivu, gdje sam se izjasnio da li se osjećam krivim ili ne. Inače, to je jedna od medijskih kampanja dignuta protiv mene. Niti je ko ženu dodirnuo, niti je njeno samopoštovanje i ugled u društvu i porodici opao zbog te emisije. Meni je žao te žene, ali ja nisam ni zlo mislio ni zlo uradio. Napljuvali su me momački. Proglašen sam i za državnog neprijatelja broj jedan. Najgore je što su mi stavili i nacionalni predznak.
NN: Kod Vas, izgleda, nema sredine; dok Vas jedni smatraju nekulturnim, drugi Vas dižu u visine.
MARINKOVIĆ: To je u neku ruku normalno. Ne mogu te svi mrziti i svi voljeti. Ali u principu, da bih opstao na ovom nebu moram se razlikovati od drugih. Interesantno je da se nakon svake moje emisije naširoko priča o njoj i da oni koji je najviše pljuju najbolje znaju šta se dešavalo u njoj.
NN: Bili ste učesnik "Velikog brata slavnih". Da li Vam je žao što niste pobijedili?
MARINKOVIĆ: Naravno da mi je malo žao, jer volim da pobjeđujem. U principu, možda sam zbog toga i sam kriv.
NN: U kući se moglo vidjeti svašta - plača, smijeha, provokacija...
MARINKOVIĆ: O tome su razmišljali neki zeznuti sociolozi i psiholozi i to licencirali. Nije nimalo lako boraviti 24 sata u nekoj prostoriji od 150 kvadrata, bez televizije, muzike, bilo kakvog spoljašnjeg kontakta. Ipak, to je za mene bio veliki izazov, da vidim mogu li izdržati toliko dugo zatvoren, bez spoljašnjeg svijeta. I uspio sam.
NN: Da li ste sa nekim od ukućana ostali u kontaktu?
MARINKOVIĆ: Uglavnom sam u kontaktu sa Danijelom Alibabićem, Oljom Karleušom, Gogom Sekulić... Ostali su pljuvali po meni pa im se nisam ni javio, a vjerovatno ni ne žele da im se javim.
NN: Ranije ste se bavili raznim poslovima.
MARINKOVIĆ: Vozio sam kamion, radio kao konobar, bio žigolo sa 19 godina. Nisam bio na ulici, ali sam živio u Njemačkoj sa nekim ženama koje su tada bile puno starije od mene i živio od tog posla. Mene nije zaludio tadašnji komunistički sistem u kojem je jednosoban stan vrhunac života i kojem prosjek izlazi iz obične stvari; ja sam želio uvijek puno više. Tako da sam uvijek bio u neku ruku disident. Bio sam auto-prevoznik, konobar, uvijek sam se snalazio. Rano sam ostao bez tate. Mama mi je dala hljeb u ruke, ja sam htio meso. Mislim da se ne treba stidjeti posla i da je za posao kojim se bavim neophodno potrebno životno iskustvo.
NN: Kako je kod Mace na ljubavnom planu?
MARINKOVIĆ: Pa, kod mene je uvijek valovito. Trenutno nemam djevojku; posljednja (Aleksandara) me je ostavila, kao naravno i sve druge do sada, jer nije mogla izdržati moj tempo. Jedan dan me je nazvala i i prigovorila mi što 17 dana nisam bio u Beogradu. Ja i svog sina kada je imao godinu dana nisam vidio šest mjeseci, jer sam snimao filmove po inostranstvu. Nisam neemotivan, nego od nečega se mora živjeti.
NN: Kako Vaš sin, Lav, podnosi očevo često odsustvo?
MARINKOVIĆ: Moj trogodišnji sinčić je super, obožavam ga, savršeno se slažemo, a ja sam otac na službenom putu. On to jako dobro razumije i nemamo problema sa mojim odsustvom. Nisam veći roditelj ako sam fizički prisutan kraj njega, već ako mogu da mu priuštim zdravo, srećno i veselo djetinjstvo.