Doajen srpskog glumišta Marko Nikolić kod televizijske će publike ostati upamćen kao Giga Moravac, ali i po liku Karađorđa iz serija "Vuk Karadžić" i "Karađorđeva smrt". Ljubitelji pozorišne umjetnosti ga, međutim, barem kada je u pitanju posljednja decenija, vežu za "Zagonetne varijacije" Narodnog pozorišta iz Beograda.
"Zagonetne varijacije" žive na sceni Narodnog pozorišta već 11 godina i doživjele su nekoliko stotina izvođenja. Glumci Marko Nikolić i Boris Pingović su, tokom brojnih izvođenja, pokazivali i dorađivali svoj glumački izražaj.
Nikolić je, nakon nedavnog premijernog izvođenja "Zagonetnih varijacija" pred trebinjskom publikom, rekao da je tajna uspjeha predstave i u glumcima, i u režiji, i u tematici - u svemu pomalo.
"Da bi jedna predstava trajala ovoliko dugo mora puno elemenata da se podudari, i glumci, i tekst, i naravno tema, koja je večna, jer je u pitanju ljubav i sve ono što ide oko ljubavi. Mi smo, jednostavno, imali tu sreću da se svi elementi sklope, što je doprinelo da se 'Varijacije' toliko održe i žive na sceni, ne samo u Narodnom pozorištu, nego i šire", kaže Marko Nikolić.
NN: "Zagonetne varijacije" su i danas jednako kvalitetne kao na početku.
NIKOLIĆ: Ono što je još zanimljivije jeste da predstava ni jednog trenutka nije "pala", bez obzira što nas sustižu godine i što se vremena menjaju. Ispalo je na kraju, da su ova tema i ova predstava toliko čvrste, bez obzira na sve ono što je doživela 1998. godine, bombardovanja, siromaštva i bogatstva, političke i svakojake druge promene. Živeće sve dok mi budemo mogli da mrdamo.
NN: Koliko je publika "kriva" što je predstava "preživjela"?
NIKOLIĆ: Svako gradi svoj ukus, svoju edukaciju i obrazovanje onako kako želi. Bez obzira na to što narod trenutno ne ide mnogo u pozorište, postoji izvestan broj ljudi koji će održavati ovu umetnost i koji će vaspitavati svoju decu da posećuju hramove kulture. U Beogradu odavno već nemamo problema sa publikom. U stvari, narod se polako vraća u pozorišne dvorane. Pozorište će, i pored trenutne besparice, opstati i njega ne može ništa da ubije, jer je to tekovina koja koja traje isuviše dugo da bi je neka materijalna stvar mogla uništiti.
NN: Osim glume, jedna od vaših ljubavi je i ribolov?
NIKOLIĆ: Jeste, ja sam dunavski čovek i volim da ribarim, ali nisam alas, jer oni su profesionalci, već sam pecaroš i volim reku. Zato sam odmah primetio i čistoću trebinjske reke Trebišnjice. Fasciniralo me da po njoj ne pliva nijedna kesa, nijedna konzerva, pa sam se pitao da li je u pitanju komunalna služba ili svest ljudi. Za razliku od, recimo, Drine u Višegradu, ova me je reka oduševila. Oduševio me je i odgovor sveštenika u Hercegovačkoj Gračanici, koji je, na moju primedbu o čistoći grada, rekao: "E, bio je on još čistiji". Mada, ja to u neku ruku i znam, jer sam i ranije dolazio u ovaj grad, koji me, možda i najviše od svih gradova bivše Jugoslavije, zaista uvek nanovo oduševljavao.
NN: Djeca su Vas u šetnji Trebinjem prepoznavala kao Gigu Moravca. Da li vam se to dešava i na drugim mjestima, nakon dvije decenije od igranja ove uloge u poznatoj TV seriji "Bolji život"?
NIKOLIĆ: Kako da ne, i to ne samo deca, već i odrasli ljudi. Ja sam odavno navikao na to da je ovo uloga koja se neće lako zaboraviti i koja je, kao i Karađorđe, ostavila pečat na mojoj karijeri, pa me ljudi po njima najviše i prepoznaju. Takođe me prepoznaju i iz pozorišnog života. Baš pre neki dan, čovek me na pijaci pita: "Da li ćete i ove godine u Narodnom pozorištu igrati 'Zagonetne varijacije'?" Ja kažem: "Hoćemo, kako da ne, vidite da sam živ. A zar vi niste gledali tu predstavu?", a on nastavlja: "Znate, ja svaka dva, tri meseca dođem da pogledam 'Zagonetne varijacije', da se malo duhovno očistim." Poput ovoga čoveka, i mlađa i starija publika me susreću na ulici, u autobusu i dele komplimente za ovu pozorišnu ulogu. Zaista je mnogo lepo da ti zbog neke pozorišne uloge ljudi prilaze i prepoznaju te.
NN: Šta vam više odgovara - film ili pozorišne daske?
NIKOLIĆ: Ja sam akademski glumac i nema tu šta da mi odgovara ili ne odgovara. Posao koji dobijem moram da odradim stručno i kvalitetno. Pozorište jednostavno volim zbog pozorišta, a film volim zbog para. Međutim, u pozorištu sada nema para, jer država nema sredstava za ovu umetnost, niti da ti da platu, pa se onda tezgari na filmu i televiziji, kako bi se zaradio novac. Tek tada na miru možeš da radiš predstave. S druge strane, lepo je igrati na filmu kada se film snima kao film, ali pošto mi celog veka, osim onog vremena komunizma kada su se kese drešile i za bogzna kakve budalaštine, filmove u stvari snimamo pomoću štapa i kanapa, onda zna biti teško.
NN: Gdje je danas srpska kinematografija?
NIKOLIĆ: I pored činjenice da danas dobre tekstove i dobre scenarije, sa izvanrednim rediteljima, "jede" ova besparica, mi smo i te kako prisutni u svetskom filmu, a naši filmovi stalno odnose nagrade po svetskim festivalima. Ja se naših filmova, bez obzira što je takva situacija, uopšte ne stidim, odnosno ponosan sam na njih. Decenijama dokazujem da imamo izuzetnu kinematografiju.
Glumačka porodica
Marko Nikolić je rođen u Kraljevu 20. oktobra 1946. godine.
Njegova majka je bila glumica Leposava Nikolić i radila prvo u kraljevačkom pozorištu, da bi je kasnije pozvali u Beograd.
Osim Gige Moravca i Karađorđa, njegovih čuvenih likova, pamtimo ga po rolama u filmovima i TV serijama, kao što su Dobrivoje ("Petrijin venac"), Puškar ("Boško Buha"), Marko ("Devojački most"), Klaker ("Užička republika")...