Joško Martinović, novinar i urednik emisije "Globalno sijelo" na Hrvatskoj radioteleviziji, svojim prilozima oduševljava mnoge, ali takođe izaziva i oprečna mišljenja.
Rođen je 23. septembra 1963. u Zagrebu i diplomirani je sociolog. Na televiziji je od 1989. radio u lokalnim redakcijama, za Dnevnik kao ratni reporter, te u Dokumentarnom, Zabavnom i Mozaičkom programu HRT-a.
Sportska ga je redakcija često vodila na Olimpijade, svjetska i evropska prvenstva jer im je, kako kaže, dobar za nesportske priče! Dobitnik je nekoliko hrvatskih i međunarodnih nagrada i priznanja, ali najdraže priznanje za njega je kad mu "babe na placu daju džabe, jer im se emisija svidjela"! Kao hobi navodi čitanje, šetanje psa i zurenje u sport.
Za "Nezavisne novine" odgovara na pitanja o najtužnijoj i najveselijoj priči, ali i o tome šta je po njemu definicija dobrog novinara.
NN: Koliko dugo traje emisija "Globalno sijelo" i u čemu je tajna njene dugovječnosti?
MARTINOVIĆ: Trajemo već sedam godina. Tajna dugovječnosti je u dobroj gledanosti. To prije i nije bio neki problem, ali otkad su privatne televizije počele sa sitkomima "Naša mala klinika" i "Bibin svijet" trebalo je ipak malo više napora da bi to prvo mjesto sačuvali. Sad smo, ako na programu nema utakmica nacionalne fudbalske reprezentacije ili spektakla tipa "Ples sa zvijezdama", vrlo često odmah iza Dnevnika na sedmičnim listama gledanosti domaćih TV stanica.
NN: Imali ste razne goste, vidjeli razna čuda. Kako sada, nakon svega viđenog, reagujete kada čujete da se za nekog kaže da je čudak?
MARTINOVIĆ: Svi smo mi čudaci, ili luđaci. Samo što u većini prilika to vješto skrivamo od drugih. Radimo li s vrlo ekscentričnim junakom, pokušavamo gledaocima objasniti kako je i zašto došao do svoje neobičnosti.
NN: Šta emisija "Globalno sijelo" želi da poruči gledaocima?
MARTINOVIĆ: "Globalno sijelo" je zabavno-informativna emisija dokumentarnih reportažica koja afirmiše individualizam i vrijednosti pojedinca. Mislim da je u Hrvatskoj, ali i u drugim državama na području bivše Jugoslavije, predugo bio dominantan kolektivizam. Uvijek smo to bili "mi" bilo kao klasa, društvo ili nacija, a nikad "ja" ili "on" kao pojedinac. Kolektivizam je zamoran, ali nekome i zgodan jer pojedinca, osim nekih sloboda, lišava i bilo kakve odgovornosti.
NN: Na forumima se vode rasprave o Vašoj emisiji. Jedni smatraju da emisija ima pozitivnu društvenu ulogu jer sugeriše ljudima da je OK biti svoj i različit, dok drugi smatraju da su teme dosadne. Kako Vi na to gledate?
MARTINOVIĆ: Kome je dobro neka uživa, a kome nije - daljinski u ruke, pa na druge kanale!
NN: Na koji način pronalazite teme za emisije i koliko novinara se nalazi u Vašem timu?
MARTINOVIĆ: Naši istraživači služe se dnevnim novinama i sedmičnim magazinima, dojavama kolega i prijatelja, internetom, legendama iz kafana, pozivima gledaoca. Imamo dvoje istraživača i pet reportera, uz još nekoliko povremenih.
MARTINOVIĆ: Kao i do sada, puno različitosti. Puno ljudi i mjesta koji do našeg dolaska nisu bili na TV.
NN: Koja je za Vas bila najveselija, a koja najtužnija priča?
MARTINOVIĆ: Previše su različite da bi ih upoređivao. Tužan sam samo kad djeca, starci i nemoćni pate.
NN: Često radite priče i iz BiH. Da li su one "čudnije" od onih u Hrvatskoj?
MARTINOVIĆ: Jednako su dobre, ali BiH je još nedovoljno istražen trezor kojekakvih neobičnosti. Tamošnje preplitanje, prožimanje pa i sukobi tri naroda kojima je zajednički odličan smisao za humor, poseban interes za sport i slobodno vrijeme i dobroćudna naivnost uvijek će davati zanimljive priče. Bez obzira ima li u emisiji bh. priča, tamo nas odlično gledaju. Stižu nam pisma i mejlovi iz Doboja, Mostara, Tuzle, Sarajeva, Trebinja, a Bosna je blizu i nije skupa, pa eto nas u akciju!
NN: Pored svakodnevne, možete li uporediti medijsku sliku u Hrvatskoj i BiH?
MARTINOVIĆ: Kod kuće na kablovskoj gledam Pink BH, OBN, pa i Federalnu televiziju. Katkad na poslu prelistam i novine. Slično je to, sviđa mi se što imate manji teror oglašivača, ali to je zbog nešto nižeg standarda. Dakle, dabogda Vam puštali puno reklama kao i nama; znači da će biti i para!
NN: Šta je po Vama definicija dobrog novinara?
MARTINOVIĆ: Čovjek koji prati trendove, ali se za njima ne povodi. Čovjek koji trpi pritiske, ali zbog njih glavu ne gubi. Oštar s moćnima, blag sa slabima. Ipak važno je imati nešto pismenosti, te audio i video-kulture.
NN: Koliko današnji novinar može da sačuva kredibilitet, ako se, recimo, nalazi u koliziji sa koncepcijom vlastite medijske kuće?
MARTINOVIĆ: Svako ima svoj put. Riječ je i o diplomatskim vještinama. Vaga sam u horoskopu, a vage su navodno dobri diplomati.
NN: Posljednjih godina svjedoci smo mnogih bura na HRT-u. Niti u jednoj priči se ne poteže Vaše ime. Kako uspijevate da zadržite distancu?
MARTINOVIĆ: Nemam ambiciju vladati. Ne smetam ničijim interesima. Volim svoju kompaniju. Iskreno!
NN: Planirate li nove projekte ili ostajete vjerni "Globalnom sijelu"?
MARTINOVIĆ: Neki se već i pripremaju, ali tu se ne pojavljujem slikom i glasom. A "Sijelo" ostaje!
NN: Koliko trpi Vaš privatni život zbog rada u novinarstvu? Uostalom, kako uspijevate da sakrijete svoj privatan život daleko od očiju javnosti?
MARTINOVIĆ: Trpio je više u vrijeme rata kada su me stalno dizali iz kreveta, ili s porodičnog ručka. Ali, tada sam, kao mlad reporter, radio u prosjeku tri-četiri izvještaja dnevno, što u mirnodopskim uslovima ne bih stigao za sedmicu. U nekoliko godina tako mi se izoštrilo pero, stekao sam iskustvo kao u deset godina staža. Moja je porodica takav ritam otrpila, a sad nam je lijepo jer imam posao koji se može planirati.