U profesionalnom tenisu jedini veći zločin od manjka talenta jeste da postojeći talenat bude uzalud potrošen. Godinama je tako iznad Švajcarca Rodžera Federera, tada drugog tenisera svijeta, visila kletva da on ne iskorištava dovoljno svoj talenat. Ipak, danas, nakon osvojenih 14 grend slem titula sve je to zaboravljeno i Federer se izborio za zvanje jednog od najboljih tenisera svijeta.
Rođen je 8. avgusta 1981. godine u Bazelu u Švajcarskoj. Njegovi roditelji Robert i Linet radili su u farmaceutskoj industriji, gdje su se i upoznali.
Pored Rodžera, imaju i kćerku Dijanu, koja je rođena 1979. godine. Rodžer i njegova starija sestra su odrasli u gradu Minhenštajnu, smještenom u blizini Bazela, u kojem se nalazi najstariji švajcarski univerzitet.
Tenisom su se bavili svi u Federerovoj familiji, mada ni njegovi roditelji ni sestra nisu imali toliko dara za ovu igru kao on. Svi su uživali u tenisu, ali se najviše svidio Rodžeru, koji je već s osam godina ušao u juniorski teniski program u Bazelu.
Njegov prvi sportski heroj je bio Boris Beker, mladi Nijemac i osvajač Vimbldona 1985. godine.
Rodžer se sjeća kako je gledao Bekera dok igra sa Stefanom Edbergom u finalu Vimbldona 1988. godine. Plakao je kada je njegov idol izgubio.
Tokom čitavog djetinjstva imao je problema da kontroliše svoju narav. Već kao dječak pokazivao je znakove teniskog genijalca, ali se, kao i mnoga djeca njegovih godina, slabo kontrolisao na terenu. Nazivali su ga zato usijanom glavom.
Znao je podivljati ukoliko bi izveo loš udarac i rijetko je prošao dan da nije udarao reketom o ogradu terena. Roditelji su bili prestravljeni kada su vidjeli ponašanje svog sina na turnirima.
Rodžer na svoje ponašanje nije gledao kao na nešto toliko strašno jer nikada nije bio grub prema sudijama ili suparničkim igračima. Njegov bijes je bio rezervisan samo za njega.
U periodu od 10. do 14. godine Federer je dosta vremena provodio s Piterom Karterom, mladim trenerom iz Australije. Trener ga je naučio kako da besprijekorno servira i vraća loptice, a pratio ga je i u njegovom razvoju i početku dominacije nad suparničkim igračima.
Njih dvojica su često razgovorali o mentalnoj strani igre, a ne samo o strategiji i psihologiji. Isto tako, pričali su o značaju učtivosti na terenu, te o potrebi vladanja sopstvenim emocijama.
Karter je uspio objasniti Rodžeru koliko mnogo energije troši u svojim izlivima bijesa, tako da je u narednih nekoliko godina ovih izliva bilo sve manje.
Godine 1994, kada je imao 69 godina, Rodžer je odlučio da je vrijeme da napusti dom. Prihvatio je poziv da pohađa Nacionali trening centar u Ekublenu, u blizini Lozane.
Centar se nalazio u francuskom dijelu zemlje, tako da se Rodžer, koji je govorio njemački jezik, osjećao izolovano od ostalih studenata i trenera.
Tri godine kasnije napustio je Ekublen i prijavio se u novi trenažni centar u Bjelu, gdje je Karter počeo raditi.
Nakon što se ponovo našao sa svojim trenerom, započeo je njegov uspon ka prvom mjestu na Svjetskom juniorskom prvenstvu.
Godine 1997. u centar je stigao bivši ATP teniser iz Švedske Peter Lundgren, koji je nekada trenirao Marsela Riosa. S vremena na vrijeme počeo je trenirati Rodžera. On mu je pomogao da unaprijedi već dobro izgrađene pokrete i ojačao njegove sposobnosti u samokontroli.
Sljedeće godine Rodžer se počeo isticati kao najizgrađeniji tinejdžerski teniser i popeo se na prvo mjesto ITF liste, pobijedivši Iraklija Labadzea u Vimbldonu.
Takođe, došao je do finala juniorskog US opena, ali je u tom meču izgubio od Dejvida Nalbandijana.
Samo su Stefan Edberg, Pet Keš i Bjorn Borg osvojili juniorske singlove u Vimbldonu, a zatim i seniorske. Nastojeći da bude četvrti u nizu, Rodžer je odlučio da je vrijeme da se priključi seniorima.
Umjesto Kartera, Rodžer se odlučio za Lundgrena kao trenera. Lundgren, nekadašnji igrač u top 25, imao je bolji uvid u svijet profesionalnog tenisa, za razliku od Kartera.
Igrao je dobro 1999. godine. Došao je do polufinala u Beču i četvrtfinala u Marselju, Roterdamu i Bazelu.
Svoju najveću pobjedu je ostvario nad Karlosom Mojom, koji je u to vrijeme bio peti na ATP listi.
Rodžer je, takođe, osvojio i čelendžer u Brestu pobijedivši Maksa Mirnija. Do kraja godine bio je najmlađi član ATP top 100.
Isti taj Rodžer Federer koji je nekada divljao na terenu sada djeluje mnogo smirenije. Za razliku od Novaka Đokovića, koji na svakom težem meču bar jednom baci reket na teren, Federer rjeđe pribjegava takvom izlivu emocija.
S obzirom na to gotovo uvijek ima ozbiljan izraz lica, suze koje su se na njegovom licu mogle vidjeti nakon osvajanja ovogodišnjeg Rolan Garosa pobjedom nad Šveđaninom Robinom Soderlingom mnoge su iznenadile.
Trijumfom u Parizu, gdje je u posljednje tri godine svaki put gubio finale, i to od Rafaela Nadala, Federer je stigao do svog 14. grend slem naslova u karijeri.
"Ovo je možda moja najveća pobjeda u karijeri, a sasvim sigurno pobjeda koja mi je s ramena skinula najveći pritisak. Sada mogu u miru igrati do kraja karijere. Znam da sada svi povlače pitanje jesam li najveći svih vremena. To ne znamo, ali mnoge činjenice govore mi u prilog. Napokon sam osvojio sva četiri grend slem turnira. Drago mi je da sam dostigao Pita Samprasa", izjavio je ovaj teniski majstor.
Oženjen menadžerkom
Jedan od najboljih trenisera svijeta svih vremena vjenčao se sredinom aprila sa svojom dugogodišnjom djevojkom i menadžerkom Mirkom Vravinec, s kojom očekuje dijete.
Federer je vijest o vjenčanju objavio na svojoj internetskoj stranici, otkrivši kako je svečanoj ceremoniji prisustvovao mali broj najbližih prijatelja i članova porodice.
"Gospodin i gospođa Federer žele vam srećan Uskrs i lijep vikend", stajalo je na kraju vijesti.
Rodžer i Mirka su se upoznali 2000. godine na Olimpijskim igrama u Sidneju i od tada su nerazdvojni.
Mirka je rođena u Slovačkoj i takođe se bavila tenisom. Njena najbolja pozicija na WTA ljestvici bilo je 76. mjesto, a nakon povrede stopala 2002. godine okončala je tenisku karijeru.
Od tada radi kao Federerova menadžerka.