U posljednje vreme, Radeta Šerbedžiju u Srbiji češće gledaju kao muzičara nego kao glumca.
Sa članovima svog benda „Zapadni kolodvor” nastupiće večeras pred beogradskom publikom u Domu sindikata, a sutra pred novosadskom u SNP-u.
Gost će mu biti gitarista i kompozitor Vlatko Stefanovski sa kojim ima dugogodišnju saradnju.
Dok čega ulogu u nekom novom holivudskom filmu a možda i u srpskom (2012. igrao u „Ustaničkoj ulici”), Šerbedžija uživa u Rijeci sa svojom suprugom Lenkom, djecom i troje unučadi, a pored igre sa unucima najviše ga raduje „mudrovanje i razmjena misli” sa stogodišnjim ocem.
Pjesma Arsena Dedića „Ne daj se Ines”, koju često izvodite na koncertima, nastala je 1972. Ima li razlike u interpretaciji nekad i sad?
ŠERBEDŽIJA: Ima, naravno. Nekada sam je izgovarao mladalačkim glasom, a od kada je za mnoge ljude poslata kultna pjesma, govorim je sa nekom vrstom odgovornosti prema vlastitoj generaciji.
Kako se sjećate jugoslovenske kinematografije prije rata devedesetih?
ŠERBEDŽIJA: To je priča o jednoj talentovanoj generaciji koja je u to doba snimala filmove. Pavlović, Petrović, Žilnik, Drašković, pa zatim češka škola – Zafranović, Grlić, Marković, Karanović, pa čudesni Šijan i vanvremenski šampion Kusturica… Sjajna reprezentacija, skoro kao naši košarkaši kad su bili šampioni svijeta.
Uloga u filmu „Prije kiše” Milča Mančevskog otvorila vam je vrata međunarodne karijere. Koliko je bilo teško uspjeti najprije u Londonu, pa zatim u Americi? Gdje vam najugodnije?
ŠERBEDŽIJA: Film „Prije kiše” stavio me je na mapu svjetskog filma. Poslije te uloge počele su da mi stižu ponude iz cijeloga svijeta, pa tako i od najvećih producentskih kuća Holivuda. Bilo je teških vremena u Londonu, kada sam nakon glavnih uloga koje sam igrao u jugoslavenskom filmu morao da prihvatam koješta da bih preživio sa porodicom. Sreća me je dotakla i ubrzo sam počeo da dobijam uloge u velikim filmovima. Zato sam i morao da se preselim u Los Anđeles, da budem bliže svojim agentima. Volio sam život u Kaliforniji, sa puno sunca i dobrih restorana, ljudi opuštenih i nekako bezbrižnijih nego drugdje u svijetu. Ipak, prije dvije godine odlučio sam da se vratim na Jadransko more, tako da sada živim u Rijeci. Lijepo mi je, a opet, ako me neko pozove da igram u nekom svjetskom filmu, sjednem na avion i za nekoliko sati sam bilo gdje u svijetu. Svijet je postao tako mali.
Zašto ste prestali da igrate u popularnoj seriji o forenzičarima – „CSI: Istražitelji iz Majamija”?
ŠERBEDŽIJA: Učešće u seriji „CSI: Istražitelji iz Majamija” prekinuo sam jer su slabo plaćali gostujuće glumce. A za slavu mi se ne igra u toj vrsti serija. Inače, u mojoj kući TV je uključen ponekad, kad moje kćerke gledaju filmove, a ja gledam samo sport. Uglavnom tenis, jer manijakalno navijam za Novaka Đokovića i veseli me svaki uspjeh tog genijalnog mladića.
Snimali ste filmove sa Tomom Kruzom, kuma vaše djece je čuvena glumica Vanesa Redgrejv, družite se i sa Šarliz Teron, Klintom Istvudom... Da li sebe smatrate zvijezdom?
ŠERBEDŽIJA: Ja nisam zvijezda. Prije svega zato što sebe tako ne doživljavam. Lakše mi je da budem normalan, iako ponekad trpim kada se neko suviše slobodno naslanja na moja ramena. Što se tiče svih tih holivudskih imena koja ste spomenuli, a kojih ima tako mnogo, da, jesam – snimao sam sa njima, jesmo – družili smo se, ali sam sa rijetko kim postao prijatelj. Holivudske zvijezde nemaju prijatelje. Oni su toliko usamljeni da ni sebe ne prepoznaju.
Na Brionima ste napravili svoj teatar. Koliko ste vezani za „daske koje život znače”?
ŠERBEDŽIJA: Bilo je vremena kada sam bio potpuno pozorišni glumac, čak više nego filmski. Godine 1974. igrao sam Hamleta, Ričarda Trećeg, Pera Ginta, kao i u legendarnoj predstavi „Kiklop” reditelja Koste Spaića. Tih godina sam počeo i saradnju sa Ljubišom Ristićem sa kojim smo, nas nekoliko njegovih saradnika, osnovali KPGT. Taj teatar, prožet svemirskom energijom Ljubiše Ristića, godinama je bio najinteresantniji pozorišni pokret u bivšoj Jugoslaviji. Kada je počeo rat 1991, sa mojom ženom Lenkom Udovički napravio sam u Beogradu „Majku Hrabrost” koja je bila naša antiratna predstava, sa kojom smo željeli da smirimo nacionalne tenzije među našim narodima. Tu predstavu smo organizovali moj drug Ljuba Tadić i ja kao prvi privatni pozorišni producenti. Teatar se zvao PPP – preduzeće za pozorišne poslove. U predstavi su igrali još Pera Kralj, Žika Milenković i Branka Petrić, kao i tada mladi glumci Nebojša Dugalić i Bojan Zirović, a dječaka je igrao Nikola Đuričko koji je tada imao 12 godina. Danas ne postoji neka uloga koju bih specijalno želio da igram u teatru. Zato i radim koncerte, to je način da ponovo sretnem svoju publiku uživo i da se družimo.
Šta je uopšte gluma za vas?
ŠERBEDŽIJA: Gluma može da bude svašta. Kada je zabava, onda je lagana i vesela. Kada je aktuelna i provokativna, onda je teška i zahtjevna. Kada je duboka i egzistencijalna, onda je bolna i opasna. Prolazio sam sve te faze i osjećam tragove i ožiljke na tijelu i u duši.
Jeste li srećni? Šta je bio vaš recept za sreću?
ŠERBEDŽIJA: Recept za sreću ne postoji. Ona ne može da se planira. Jednostavno te pohodi ili ne. Oni koji suviše pritežu i grčevito nešto žele, obično otjeraju od sebe i sreću i uspjeh. Osim toga, srećni su ljudi koji su u svom životu skromni i nisu pohotni za nečim više od onoga što imaju. Ja sam svojim životom zadovoljan.
Šta smatrate svojom najvećom životnom pobjedom?
ŠERBEDŽIJA: Ne slažem svoje zasluge i ne čuvam nagrade niti bilo kakva druga priznanja u svečanim vitrinama. Znam da ima dosta stvari koje sam u životu postigao i na koje bi trebalo da budem ponosan. Ali, nakon svega, sve to smatram svojom građanskom dužnošću. Na kraju, za jednog glumca, nisam bio previše sujetan.
Nova knjiga
Kada ćete završiti i objaviti novu knjigu „Zelena karta”?
ŠERBEDŽIJA: Ne znam. Zapravo, ništa me ne tjera da je završim. Ipak, moraću ponovo da počnem da pišem. Tako malo mi još treba da je privedem kraju.