Voz T 27 napustio je tačno na vrijeme novu, veliku željezničku stanicu na zapadu Pekinga i u 21.30 krenuo šinama kineskog i svjetskog željezničkog čuda ka Tibetu, zemlji egzotične misterije. Voz, čiji su putnici uglavnom bili Kinezi, stigao je do cilja poslije dvije noći i dva dana (nekih 47 časova) i pređenih 4.064 kilometra.
Putnicima - smještenim u šestokrevetnim kabinama s `tvrdim ležajevima` (nije preporučljivo za strane turiste, piše u nekim brošurama) u čistom vagonu s nekoliko toaleta (ekološki čučavci) i lavaboa u hodnicima, s odličnom ventilacijom preko klima-uređaja i utičnicama za mobilne telefone - jedino su sistemi za snabdijevanje kiseonikom iznad uzglavlja ukazivali da se T 27 nije uputio uobičajenim željezničkim trasama.
Mnogi građevinski stručnjaci (švajcarski, na primjer) smatrali su da je izgradnju željezničke pruge Čingai - Lasa (u koju se uključuje pruga iz Pekinga) neostvariv poduhvat. Kinezi su ipak počeli da je grade 2001, a završili su je jula prošle godine, uspjevši da prevaziđu tri glavne prepreke: led i vlažnu zemlju, veliku visinu i zaštitu okoline.
Rekordi
Nekih 550 kilometara pruge prolazi kroz predjele vječitog leda, odnosno nestabilnog tla koje je zimi veoma tvrdo, a ljeti vlažno. Da bi se stabilizovalo, postavljeni su kameni nasipi, ventilacione cijevi za slobodno cirkulisanje vazduha između stijena i termosifoni s amonijakom.
U takvim uslovima napravljen je najviši tunel na svijetu na zaleđenoj zemlji (Fendhuogan, na 4.905 metara visine) i najduži tunel na svijetu na istom tlu (Kunlun, 1.686 metara dužine). Nekih 960 kilometara, odnosno 80 odsto pruge Čingai - Lasa, prolazi kroz predjele više od 4.000 metara, prelazeći brda i stijene uz pomoć preko 675 mostova.
Najviša visinska kota željeznice je 5.072 metara, na planini Tangula, čime je za 200 metara oboren rekord peruanske željeznice na Andima. Gradeći tu sekciju pruge, radnici su morali da nose boce s kiseonikom.
U vozu T 27, pri prelasku Tangule, vladala je uznemirujuća tišina. Mnogi putnici ležali su s nesnošljivom glavoboljom, lupanjem srca i kratkim disanjem. Svaki nagli pokret je upozoravao da u tim predjelima treba pažljivo s kiseonikom. Silaskom voza prema Lasi, tegobe visinske bolesti polako su, bar privremeno, nestajale.
Kinezi tvrde da su, uprkos izgradnji pruge, uspjeli da zaštite okolinu osjetljivog ekosistema Himalaja, birajući rute daleko od staništa divljih životinja, nastojeći da minimalno uznemire divlje antilope i magarce i praveći 25 prolaza, slijedeći migracione običaje divljači.
Kritičari izgradnje pruge, međutim, poručuju da je u takvom građevinskom poduhvatu nemoguće ne poremetiti ekološku ravnotežu.
Visinska bolest
Izgradnja pruge je koštala 4,2 milijarde dolara, na njoj je radilo 100.000 inženjera i drugih građevinskih radnika i niko, što Kinezi posebno i obavezno ističu, nije umro od posljedica visinske bolesti.
U T 27, u strahu od te bolesti, bjesomučno se pila - vruća voda. Najposjećeniji dio voza bili su rezervoari s vrelom vodom koja, prema uputstvima, pomaže na velikim visinama.
Kinezi ionako piju toplu vodu, ali su na nju, kao i na instant supe u plastificiranim kutijama, na putu ka Tibetu dobrano navalili i strani turisti. Iznad 4.500 metara eksplodirala bi pokoja kesica vakuumirane hrane, prestali su da rade laptopi i digitalni muzički uređaji, poneka hemijska olovka je prestala da piše.
Za pušače, koji su tokom putovanja oformili svoju malu interesnu grupu, mjesto je bilo rezervisano tik uz klozete. Na rijetkim stanicama, na kojima su se putnici razmjenjivali u redu i tišini, istrčavali bi, ako ih domaćin voza uopšte pusti, da za minut-dva povuku još koji dim. I takvo uživanje, međutim, do kraja putovanja bilo im je uskraćeno pošto je voz dostigao kritičnu visinu.
Čarobni predjeli
Drugog dana putovanja, u samo svitanje, voz se uskomešao. Nevjerovatan slajd šou različitosti Kine promicao je preko prozora, praćen tihom i nježnom kineskom melodijom iz zvučnika voza.
Brda pod snijegom, uzbudljivo nebo, plavičasti oblaci koji se lijeno vuku iznad mirne i prečiste rijeke, a potom se uskomešaju, pomodre i prijeteći spuste skoro do pruge.
Zatim ravnica, siva i besplodna zemlja, mutna, žuta rijeka, onda iznenada zelena brda, polja ječma, veliki pašnjaci, moćni crni jakovi na ispaši, ovce, Tibetanci za njima, pokoja ptica, krivudavi zemljani putevi, mala uboga naselja, asfaltni put, terensko vozilo i poneki šator planinara.
Putnici, priljubljeni uz prozore sa dvostrukim staklom i filterima protiv ultravioletnog zračenja, nisu skidali ruke sa fotoaparata i kamera. I tako do Lase.
Za turiste izvan Kine, jedini problem je bio to što većim dijelom puta nisu znali gdje se nalaze. Razglas je, sve do posljednjeg dana putovanja, obavještenja davao samo na kineskom. Kasnije engleske `emisije` bile su skoro nečujne ili prekidane ulascima u tunele.
Putnici su ostavili T 27 u neredu, s punim korpama za otpatke, lavaboima i toaletima kojima je bilo potrebno temeljno spremanje i dezinfekcija.
Bilo je krajnje vrijeme da se poslije 47-časovnog pretežnog ležanja stane na noge. Mnogi su, ipak, morali ponovo da legnu, jer je visinska bolest tek čekala u Lasi. Ali, svaki korak, svaki napor se isplatio.