Od kako je ostvarila drugu po redu saradnju sa kantautorom Dinom Merlinom, pjevačica Vesna Zmijanac konstantno je u centru medijske pažnje.
Ni njeno učešće na nedavno održanom Internacionalnom festivalu narodne muzike "Ilidža 2008" nije prošlo nezapaženo.
Nastupila je u revijalnoj i takmičarskoj večeri ovog festivala, iza scene sa novinarima razgovarala, te tako mnogima dokazala da može da aktivno nastupa iako je od objavljivanja njenog posljednjeg albuma prošlo pet godina.
"Slušam pesme za novi album. Ništa spektakularno. I ne volim tu rečenicu 'vraćam se na velika vrata'. Ako bude dobrih pesama uradiću jedan CD. Pa, nadam se da će za ovog života biti tih pesama", kaže srbijanska pjevačica koja je devedestih godina punila dvorane u bivšoj Jugoslaviji.
NN: Hoće li se na novom albumu naći i neka pjesma od Dine Merlina?
ZMIJANAC: Sve zavisi od njega i njegovog raspoloženja. To je sve stvar sudbine. Ako bude bilo sreće, naći će se i Merlinova pesma na mom albumu.
NN: Nedavno ste prvi put u svojoj karijeri bili gošća na koncertu svog kolege. To je bio gostovanje na Merlinovom koncertu u "Zetri". Kako ste se snašli u ulozi gošće?
ZMIJANAC: Lepo je biti gost nekom na velikom koncertu, kao šta sam ja bila Dini Merlinu. Lepo je biti gost na njegovoj ploči. Prije Dine Merlina nikada nisam bila gošća nekom kolegi. Uvek su oni meni bili gosti. Sad vidim koliko je to olakšavajuća okolnost. Gledala sam Dinu sve one dane kad smo se pripremali za sarajevski koncert. Na probama sam posmatrala kako se montira bina, ozvučenje i prosto ne mogu da verujem da sam nekad i ja prolazila kroz to što je iza scene, što narod ne zna i ne vidi. To su zaista Tantalove muke. Nisam sigurna da bih sada to više mogla ponovo da radim, ali zato očigledno sam zaslužila da imam tu olakšavajuću okolnost da budem ponovo pred masom sa dobrom energijom, uz dobre kolege, te da imam isti osećaj kao što sam nekad imala na svojim koncertima.
NN: Kakav je bio Vaš prvi kontakt sa Merlinom nakon ratnih dešavanja u BiH?
ZMIJANAC: Kada je izašao iz Sarajeva Dino Merlin je došao kod mene u Beč i tada se desio naš prvi kontakt, a u međuvremenu, tokom rata, čuli smo se. Ustvari, nisam uspostavaljala kontakte s njim, već s njegovom porodicom. Tako smo obaveštavali jedni druge ko je živ, a ko nije. I pre i posle i za vreme rata Dino Merlin je bio i ostao moj veliki prijatelj. On je jedan čovek koji u mom životu ima veliki značaj. I obeležiti dve decenije s jednom pesmom "Kad zamirišu jorgovani" nije ni malo naivna stvar. Imam dosta pesama i hitova trajnih, ali "Jorgovani" su ipak pečat.
NN: Vaš duet s Merlinom "Klupko od najlona" trenutno je hit u BiH. Kako ste Vi doživjeli ovu pjesmu?
ZMIJANAC: Kao Titanik. Teška, onako moćna pesma. U početku mi nimalo nije delovala komercijalno i hitovski. Međutim, on čuje drugim ušima neke stvari. Ili sam ja ostarila ili nemam tu kondiciju da čujem nešto na prvu. Mislila sam da može da mi da i malo lakšu pesmu, ali on je rekao - ovo je velika pesma, hit i ti ćeš to videti za jedno izvesno vreme. "Klupko od najlona" je pesma koja traži malo vremena.
NN: Nastupili ste zadnjih petanestak godina, ali Vaši nastupi nisu bili medijski popraćeni. Je li Vam odgovarala takava situacija?
ZMIJANAC: Ja sam nestala iz javnosti. Nisam pratila televiziju, novine i novinare. Od toga sam se umorila i sad mi prosto teško izlaze reči iz usta, ali aktivno sam pevala odabrane stvari i to radim sada, i radiću, jer ne mogu bez pevanja.
NN: Zašto su Vam, kako kažete, za novinare teško riječi izlazile iz usta?
ZMIJANAC: Zato što ne prenosite onako kako pričam. Često mi se dešavalo da jedno kažem, a pročitam nešto drugo. Tako da to nije bilo više dobro. Nisam više mlada, toliko aktivna i strpljiva da čitam u nekim novinama neke nebuloze o sebi. Nije lepo za moje godine i za moje ime, a to sve nema veze sa istinom i sa mnom. Dakle, ako žele da čuju šta je Vesna Zmijanac želela da kaže, onda neka to bude tako. Pojedini novinari znaju da budu prosti. Čast izuzecima.
NN: Kako ste živjeli sve ove protekle godine?
ZMIJANAC: Mirno, tiho, u jednoj divnoj atmosferi u kojoj spoznate svašta o sebi i drugima. Mislim da živeti tako kao što sam ja živjela zadnjih godina daje jednu dimenziju biću, potpuno drugačiju, da se ponekad zaista zapitate gde ste bili, šta ste radili. Jako teško se iz toga izlazi, jer tišina je čudesna stvar. U toj tišini ima lepog.
NN: Živite u Beogradu, rođeni ste u Crnoj Gori, a gdje se najljepše osjećate?
ZMIJANAC: Rodila sam se u Nikšiću, odrasla sam u Kraljevu i Sisku. Majka mi je iz Kraljeva, a otac iz Siska. Dete sam rodila u Zagrebu, a živim u Beogradu. E, sad vi vidite šta sam. Najlepše se osećam u Sarajevu, majke mi. Sarajevo ima duh koji je neuništiv. Ima i u Sarajevu nevaljalih. Sarajevo je grad gde imam utisak da se svi znaju. Doživljam ga kao jednu porodicu koja ima malo nevaljale i malo one fine dece, a Beograd je grad koji ima oko tri miliona stanovnika, gde ste sami, gde se izgubljeni, gde više nema nikakve duše. Kao u svakom gradu na svetu, u Beogradu niko nikog ne poznaje. U zgradi, gde živim već 15 godina, uopšte ne znam ko su mi komšije, a kamoli u ulici.
NN: Tokom nedavnih demonstracija u Beogradu zbog hapšenja Radovana Karadžića, bilo je incidenata i povrijeđenih ljudi. Da li Vas je bilo strah u takvom okruženju i atmosferi?
ZMIJANAC: Nije me strah ničega. Ja sam jedna neustrašiva žena. Demonstracije su budalaština. Protiv tih sam stvari. To sve mi je izgledalo ružno i ja sam protiv toga. Ne volim uopšte stvari koje se dešavaju na ulici. Nisam osoba koja voli da rešava stvari na ulici i putem mitingovanja. Ako ne možeš naći zajednički jezik tamo u parlamentu, ma nećeš ga naći nikad na ulici. Nešto mora strašno da bude, da bi se ta stvar rešila na ulici. Znači, da se desi neki 5. oktobar, kada je zaista bilo potrebno da se izađe na ulicu. Imate neke ljude koji hoće da još 50 godina stojimo sa decom ispred ambasada i čekamo u redu za vizu. Ne vidim nikakav razlog da budem deo te priče i da poštujem ta ulična pravila. Ja sam jedna od pevačica, zvezda koja je pevala od Triglava do Đevđelije. Ja znam kako izgleda puna "Cibona" u Zagrebu, "Tivoli" u Ljubljani, "Zetra" u Sarajevu, Univerzalna dvorana u Skoplju. Pet-šest godina sam te dvorane punila. I sad, odjednom, trebalo bi da budem lokalna pevačica. To je nemoguće, moje pesme nisu takve.