Glumac Željko Ninčić, mnogo poznatiji kao komičar po liku Marinka Ćutuka, je nastavio megauspješni projekat "Audicije" i sa malo izmijenjenim nazivom ga izvodi po cijeloj BiH, ali i susjednim državama.
Željko je sa glumom počeo da se bavi u gimnazijskim danima. Najznačajniji period odrastanja proveo je u Širokom Brijegu, gdje je početkom osamdesetih završio gimnaziju, u kojoj se počeo baviti glumom i u kojoj je odradio i prvi autorski projekat sa sopstvenim tekstom i glumom "Najveseliji razred". Nakon gimnazije, u Sarajevu je upisao Akademiju scenskih umjetnosti, u klasi profesora Emira Kusturice i završio je 1987. godine, a sa kolegama sa fakulteta počinju i njihove prve "Audicije", hit predstave koje se igraju do današnjih dana. Ninčić je nastavio da razvija predstavu sa "Novom audicijom", "Najnovijom audicijom" i novom "Super novom Audicijom 007", čiji je on tvorac.
NN: Audicije se nižu već više od dvije decenije. Vi ste sami autor nekoliko zadnjih godina. Odakle crpite toliku inspiraciju?
NINČIĆ: Inspiracija dolazi iz našeg svakidašnjeg života koji je ovakav kakav jeste. Ja ga na ovaj način pokušavam uljepšati, bez obzira na njegove kvalitete i nekvalitete. Pokušavam uljepšati i odnose među ljudima, da na neki način popravim sve međusobne odnose koji se na ovim prostorima veoma lako dovedu u pitanje, pa i odnose Hercegovaca i Bosanaca, izbjeglica i drugih kategorija stanovništva.
NN: Igrate likove običnih ljudi, sretnih i nesretnih, ali ipak, nekako ste publici ostali najbliskiji sa likom Hercegovca Marinka Ćutuka. Je li to možda autoportret?
NINČIĆ: S obzirom na to da pričamo o suštini života na ovim prostorima, svi se možemo prepoznati u mojim likovima, od mene do svih običnih ljudi oko mene kojima ništa, nažalost, ne ide u prilog.
NN: O čemu govori "Audicija 007"?
NINČIĆ: Govori o svim stvarima koje smo mogli vidjeti u svim prethodnim audicijama, gdje ima više likova, relacije između profesora i likova. Ona, u stvari, govori o svoj našoj aktuelnoj problematici, onome što nas trenutno okružuje.
NN: Radili ste i humoristički serijal za Alternativnu televiziju. Da li imate u planu još takvih projekata?
NINČIĆ: U planu je da, po mojoj ideji i mom autorstvu, uradim jedan humoristički serijal na jednoj beogradskoj televiziji. U pitanju je i ista ekipa, s tim da je pojačana sa još nekoliko glumaca iz Beograda. Otvoriće se još neke teme kojih se ranije nisam doticao, poput Haškog tribunala, koga ja u seriji nazivam Naški tribunal i sličnih stvari.
NN: Kako je danas mladim ljudima kada upisuju Akademiju?
NINČIĆ: Mladima je generalno nikako, zato što možemo primijetiti da, osim pojedinih pjevača koji se nameću kroz raznorazne šou programe sumnjivih kvaliteta, ostalih stvari ima veoma malo. U drugom nekom socijalnom životu, mladih uopšte nema, što je tragedija za bilo koji narod i podneblje. To se najbolje vidi za skupštinskim govornicama, u segmentima privrede, gdje mladih ima vrlo malo. Zato mislim da su mladi, bila to umjetnost ili neke druge sfere života, u podređenom položaju. Treba da se probude, jer im treba dati više prostora, s obzirom na to da su, po prirodi stvari, oni inicijalna kapisla svega. Vidimo da se mladi u svijetu bune, da je pogibija jednog mladića u Grčkoj povod da proključa nekoliko hiljada mladih ljudi.
NN: Poznato je da ste jako privrženi kćerki Tari. Da li joj nedostaje otac koji je često odsutan od kuće?
NINČIĆ: Navikla je ona već na to. Što je starija to se bolje navikava na ovakav život. A ona je već i velika, sada joj je osam godina. Malo, doduše ide na moje predstave jer, nažalost, u Beogradu ona nema priliku za to, ali se ja nadam da će se i to desiti.
NN: Vaša kćerka je gotovo jedino što se zna iz Vašeg privatnog života. Nema Vas ni u žutoj štampi. Kako uspijevate da izbjegnete trač rubrike?
NINČIĆ: Nema me zato što sam pri sebi i to pojavljivanje u žutoj štampi me ne interesuje. To je na nivou nekog subživota koji apsolutno nema veze sa istinskim, pravim životom. Ja se trudim da vodim normalan život, u kome uopšte nema mjesta za takve novine, koje govore najmanje o životu. Takve novine govore o ljudima koji, kako mi se čini, ne žive dalje od kafane, u kojoj počinje njihova neka vrsta atrakcije, a tu i završava.