Put do uspjeha često može biti trnovit, a takav je bio slučaj i sa pjevačicom Romanom Panić, koja se godinama mučila i radila razne poslove dok nije snimila prvi album.
U rodnoj Banjaluci odmah nakon srednje škole počela je raditi na centralnoj gradskoj pijaci - Tržnici, gdje je prodavala kafu.
Ekipa Kurira koja boravi u najvećem gradu Republike Srpske posjetila je mjesto gdje je pjevačica započela radno iskustvo.
Tamo se skoro niko ne sjeća nje iz tog perioda. Od tada je prošlo 30 godina, promijenilo se vrijeme, pa i ljudi. Trgovci koji su nekad bili Romanine kolege odavno više ne prodaju robu na Tržnici. Prošetali smo ovim mjestom, koje je prilično veliko, i razgovarali s ljudima koje smo tu zatekli.
" Samo iz priče znam da je ona ovdje prodavala robu, ali ovdje sam tek četiri-pet godina pa ne znam puno o tome. Idite na kraj Tržnice kod Željke, ona je ovdje najstarija i najduže od svih. Ako se ona ne sjeća Romane od tada, onda niko neće", govori prodavačica vunenih čarapa i pokazuje u kom pravcu da idemo kako bismo našli Željku.
Dolazimo do dijela Tržnice gdje se prodaju kućne potrepštine, pitamo jednog čovjeka: "Ko je tu Željka?", a on nam kaže da je pomenuta gospođa dvije tezge od njega.
"Dobar dan! Došli smo da radimo priču o vašoj sugrađanki Romani Panić. Sjećate li se nje?", pitamo Željku.
"Romane? Kako ne! Ona je ovdje s majkom prodavala kafu, evo baš na onom štandu gdje se prodaju slatkiši. Bila je vrijedna, htjela je da pomogne svojima. Nemam ništa loše da kažem za nju, samo pohvale", govori nam vremešna gospođa u dahu, a onda smo je pitali da prokomentariše Romanin uspjeh kao pjevačice i aferu u Australiji, kad je uhapšena zbog pljačkanja bankomata:
"Ne znam ja to, sine, idite vi kod onog visokog kafedžije, tu je Romana poslije radila", rekla nam je prodavačica.
Jedva smo našli kontakt kafedžije, inače vlasnika nekadašnjeg velikog noćnog kluba u Banjaluci. On pristaje da se susretnemo, ali kao i Željka, ne želi da se fotografiše, pa ni da mu pominjemo ime. Poslije dva sata u kafiću na periferiji sjedimo s njim i on nam evocira uspomene na davnu 1996. godinu.
" Ja se sjećam da je nju (Romanu, prim. aut.) dovukla ona stara pjevačica, jao, kako se ona zvala... Sjetiću se... Viktorija, rokerka, što pjeva "Moj dečko je golman". Odakle se njih dvije poznaju, pojma nemam. Viktorija mi je preporučila Romanu da kod mene pušta muziku u klubu, kaže - djevojka je radila na radiju, ima iskustva. Ja sam je zaposlio, bila je di-džej kod mene i stvarno je to radila odlično. Plaćao sam je 50 maraka za noć, to ti je kao danas 100 evra. Fina para. Moj klub je bio u jednom podrumu, to je zapravo atomsko sklonište koje može da primi oko 2.000 ljudi", govori nam bivši kafedžija.
On nam objašnjava da poslije toga s pjevačicom više nije bio u kontaktu.
" Dok je kod mene radila, upoznala je nekog čudnog čovjeka, pa je s njim bila u vezi i poslije nekog vremena su zapalili u Njemačku. Šta je on tamo radio ne znam, ali sam čuo da je ona pobjegla od njega u Beograd i tamo upoznala svog budućeg dečka, koji joj je dugo bio i menadžer. Njen dalji razvojni put, ovaj lopovluk u Australiji, neću da komentarišem", završio je on.
Poslije toga smo pitali građane Banjaluke znaju li gdje je rodna kuća Panićeve, a odgovori koje smo dobijali bili su: "Valjda negdje na Laušu, ne znam!", "Pustite nas nje!", "Ma ne znamo mi to!" i slično.
Jedan od ljudi koje smo sreli u centru grada rekao nam je da je čuo kako Romana dolazi kod svoje porodice u posjetu, ali je sugrađani ne viđaju.