Skoro je nezamislivo vjenčanje bez burmi, vela i buketa, ali nekada su srpske mlade nosile nakit koji nije bio samo ukras. Svaki komad imao je posebno značenje, trebalo je da zaštiti mladence od uroka, donese sreću u braku i obezbedi plodnost i blagostanje.
Od raskošnih vijenaca na glavi, preko masivnih prstenova, do neobičnih narukvica, stari srpski svadbeni običaji bili su prepuni simbolike koja se vijekovima prenosila s koljena na koljeno.
Nakit koji je čuvao mladu od uroka
U narodnom vjerovanju, dan vjenčanja smatrao se jednim od najvažnijih, ali i najosjetljivijih trenutaka u životu. Vjerovalo se da su mlada i mladoženja tada posebno izloženi zlim silama, pa je nakit imao i zaštitnu ulogu.
Na dan venčanja mlada je nosila posebno nevjestinsko oglavlje, koje je označavalo njen status djevojke. Već narednog dana ono se mijenjalo oglavljem udate žene. Ipak, nevjestinsko oglavlje nije odmah nestajalo - nosilo se još neko vrijeme na velikim porodičnim i seoskim svečanostima, sve do rođenja prvog djeteta. Tada ga je žena zauvijek odlagala.
Veliku simboliku imao je i prsten. Prvo je djevojka dobijala verenički prsten prilikom prosidbe, koji se, prema starim verovanjima, nosio na domalom prstu jer se smatralo da od njega vodi "žila ljubavi" pravo do srca. Posle vjenčanja zamjenjivao ga je burmom, koja je predstavljala simbol vječne ljubavi i bračne vjernosti.
Jedan od najpoznatijih svadbenih prstenova bio je stolovat, poznat i kao medenjak. Bio je veliki, masivan i izrađivan od bronze ili srebra, a vjerovalo se da mladencima donosi plodnost i sreću u braku. U 17. i 18. vijeku nosili su ga pripadnici viših društvenih slojeva, dok je u 19. vijeku postao dragocjeni vjenčani prsten.
Šta su girlanda i belenzuka?
Jedan od najprepoznatljivijih ukrasa bila je girlanda - raskošan vijenac koji se nosio preko čela. Uz njega su išle velike filigranske minđuše koje zbog svoje težine nisu bile zakačene direktno za uši, već su bile pričvršćene za vijenac biserima ili skupocjenim trakama.
Posebno mjesto zauzimale su i belenzuke, masivne narukvice ovalnog oblika izrađene od uvijene srebrne žice. Ovaj nakit potiče iz vizantijske tradicije, a pojedine žene ga i danas nose, naročito u Bosni i Hercegovini, gde se i dalje izrađuje ručno. Najčešće je od srebra, dok su kopče ukrašene zlatom, kristalima ili dragim kamenjem.
Izgled nakita razlikovao se od kraja do kraja Srbije. U Panoniji su bili popularni krupni ukrasi od staklenih perli u jarkim bojama, dok su u Moravskoj, Dinarskoj i Jadranskoj oblasti dominirali metalni ukrasi izrađeni tehnikama livenja, filigrana i iskucavanja.
Sve do početka 20. vijeka, gradovi poput Pirota, Leskovca, Užica i Kotora bili su poznati po zlatarskim radionicama u kojima su nastajali jedni od najljepših primjeraka filigranskog nakita, prenosi Ona.