U vrijeme kada nije bilo kamera, elektronskih potpisa, zaštitnih holograma ni digitalnih baza podataka, jedan od najjednostavnijih predmeta svakodnevice mogao je da posluži kao pouzdana zaštita od prevare - običan komad papira.
Danas se autentičnost dokumenata provjerava pomoću složenih tehnologija, posebnih pečata, elektronskih potpisa i biometrijskih sistema.
U drevnoj Kini, međutim, postojao je postupak koji je počivao na jednostavnoj, ali veoma dosjetljivoj ideji: dokument se pocijepa na dva dijela, a njegova vjerodostojnost provjerava se tako što se ti dijelovi ponovo spoje.
Postupak je bio jednostavan. Dokument bi se ručno pocijepao na dva dijela, tako da nastanu nepravilne ivice koje je bilo teško unaprijed predvidjeti i vjerno ponoviti.
Jedan dio zadržavala je jedna strana, a drugi druga. Preko mjesta na kojem su se dijelovi spajali ispisivao se tekst ili stavljali pečati.
Kada bi kasnije trebalo dokazati da je dokument originalan, dvije strane bi donijele svoje dijelove papira. Njihove ivice morale su da se poklope, a tekst ili pečat da se nastavljaju bez prekida. Ako se dijelovi nisu uklapali, postojala je sumnja da je dokument zamijenjen ili falsifikovan.
Dovitljiv sistem
Ovaj princip pokazuje da zaštita važnih dokumenata nije uvijek zahtijevala složenu tehnologiju. Falsifikatoru više nije bilo dovoljno ni da prepiše tekst ili napravi kopiju pečata.
Morao je da reprodukuje i nepravilnosti nastale cijepanjem papira, što je znatno otežavalo prevaru.
Drugim riječima, sam materijal na kojem je dokument bio ispisan postajao je dio dokaza o njegovoj autentičnosti, prenosi Politikin Magazin.