Svi poznajemo ili smo barem čuli za nekoga ko se bavi ekstremnim sportovima, koji obično podrazumijevaju penjanje, letenje, preskakanje, brzu vožnju i gomilu drugih aktivnosti.
Ipak, zasigurno jedan od najneobičnijih sportova na svijetu nosi jednako i neobičan naziv - ekstremno peglanje. Koliko god ovo ime smiješno zvučalo, zapravo se radi o opasnom sportu, ako je suditi po riječima ekstremnih "peglača", koji kažu da ovaj sport spaja uzbudljivost bavljenja ekstremnom "outdoor" aktivnošću sa zadovoljstvom koje izaziva dobro ispeglana košulja.
Ekstremno peglanje je sinteza ekstremnog sporta i, navodno, umjetničkog performansa. Ekstremni pojedinac - "peglač" ili grupa istih, "pribor" za peglanje, koji se sastoji od komada odjeće i naravno pegle, vucaraju na najneobičnija i istovremeno najnepristupačnija mjesta koja im padnu na pamet, a do kojeg se na neki način može doći i zatim peglati. Dakle, lokaciju treba shvatiti vrlo slobodno, što u prevodu znači da se mašti može pustiti na volju, pa je samo nebo granica, a "peglači" se zapravo nadmeću izborom lokacije na kojoj peglaju, dok se na turnirima ocjenjuje i kvalitet peglanja.
Sve je počelo u Velikoj Britaniji, preciznije u Lesteru, ljeta 1997. godine kada se Fil Šou vraćao sa napornog posla u fabrici tekstila. Kući ga je čekala tona veša za peglanje, a to je bila posljednja stvar koju je želio da radi. On je tog predivnog predvečerja bio daleko raspoloženiji za penjanje na obližnju planinu. Iznio je dasku u dvorište i bacio se na posao ispravljanja nabora, a tog momenta mu se javila ideja o spajanju kućnog posla s ekstremnim sportom, čiji je rezultat ekstremno peglanje.
Za prilično kratko vrijeme sport se proširio cijelom Britanijom, da bi internet uradio svoje i proslavio Šoua, koji je dobio nadimak Steam, što u prevodu znači "para". Bez obzira na to, on je i sam krenuo na svjetsku turneju promovisanja ovog ekstremnog sporta, pa je tako posjetio SAD, Novi Zeland, Australiju i Južnu Afriku. Tokom turneje upoznao je i jednu grupu Nijemaca koja se oduševila njegovim projektom, te je tako nastalo Internacionalno ekstremno peglanje.
Peglanje na stijeni, u šumi ili u kanuu su samo malobrojni primjeri "peglačkih" egzibicija. Ne smiju se zaboraviti ni zimski sportovi, kao što su skijanje ili bordanje, a iskustvo ronjenja i peglanja u dubinama zaleđenog jezera nije na odmet. Vrhunac je ekstremno peglanje u ratnim zonama.
Daske za peglanje nisu obavezne i po potrebi se mogu zamijeniti ravnom površinom nekog drugog rekvizita ili predmeta iz okoline, kao što je kamenje, što ekstremno peglanje čini još atraktivnijim. Pegla mora biti prava, a obično se koriste pegle na baterije ili gas, iako su se isprva peglači koristili produžecima. Poželjno je da se kao dokaz napravi fotografija ili video-snimak.
Kada su zvanična takmičenja u pitanju, postoji pet kategorija u kojima se peglači nadmeću, a to su "urban", "rocky" (kamenito), "forest" (šuma), "water" (voda) i "freestyle" (slobodno), a sama imena dovoljno govore. Prvo zvanično takmičenje bilo je Svjetsko prvenstvo, koje je održano 2002. godine u malom selu nadomak Minhena, gdje je nastupilo 80 timova iz deset zemalja.
Ser Stiv Redgrejv, osvajač pet olimpijskih medalja u veslanju na Ljetnim olimpijskim igrama 2004, lobirao je da ekstremno peglanje postane olimpijski sport.
"To je fantastičan sport. Malo je bizaran u nekim aspektima, ali za nekoliko godina veslanje bi moglo biti izbačeno iz Olimpijade i zamijenjeno ekstremnim peglanjem", rekao je Redgrejv tom prilikom.
Kako se ekstremno peglanje sve više razvijalo i širilo, tako su i uslovi postajali sve zahtjevniji, pa tako peglanje pri bandži skoku drži prvo mjesto kada je ekstremnost u pitanju.
Dubinski rekord, sa dubinom od 137 metara, drži Luiz Trevavas, koja je rekord postavila na poznatom mjestu za ronjenje, Plavoj rupi u Crvenom moru u Egiptu.
U pokušaju da obore rekord u broju simultanih peglača pod vodom, u januaru 2009. godine sakupilo se 128 ronilaca, a dotadašnji rekord su držala 72 ronioca iz Australije. Uspjeli su u tome tako što je njih 86 peglalo u periodu od 10 minuta. Prihodi prikupljeni na ovakvim i sličnim događanjima se obično poklanjaju u dobrotvorne svrhe.
Inače, ako ste zainteresovani, te planirate postati "peglač", tu je i bitan savjet iskusnijih kolega. Naime, početnicima se preporučuje peglanje u sigurnosti ličnog dvorišta ili terase, prije nego što odluče da se zapute u planine, šume ili na neka javna mjesta.
Konkurencija
Vjerovali ili ne, Udruženje ekstremnih peglača ima čak i svoje rivale, a radi se o Urbanim kućnim poslovima, koji zastupaju tezu da njihovi sportovi, kao što je ekstremno usisavanje (najpoznatija disciplina je takozvano usisavanje nizbrdo, odnosno spuštanje s usisavačem niz slapove i sakupljanje prljavštine), koriste okolini jer sakupljaju stvari koje tamo ne pripadaju, dok smatraju kako ekstremni peglači apsolutno ničim ne pridonose prirodi.