Brojnim ljudima sama vlast nije bila dovoljna. Tražili su više, željeli su da ostave svoj trag.
Pogledajte listu 5 najgorih diktatora koje će svijet pamtiti, ne toliko po dobru, koliko po brojnim odlukama koje su njihov narod dovele do same ivice egzistencije.
Ne Vin
Ne Vin nalazio se na čelu Burme od 1962. do 1981. godine, i sudeći po izjavama njemu bliskih ljudi često je upražnjavao kupanje u delfinskoj krvi za šta je vjerovao da će mu povratiti mladost i vitalnost.
Ovaj diktator bio je izuzetno sujeveran. Prelazio bi mostove unatraške zato što je vjerovao da će to otjerati zlo, konsultovao se sa brojnim vračevima i magovima u svakoj prilici kada je trebao da donese važnu odluku.
Zbog brige da njegova politika ide previše u lijevom smjeru upitao je svoje savjetnike šta bi trebalo uraditi – vračevi su mu savjetovali da promijeni način vožnje na putevima, sa desne na lijevu stranu trake, čisto da bi izjednačio možda previše ljevičarski stil njegove tadašnje politike.
Sutradan je Ne Vin objavio da svi voze pogrešnom stranom puta bez obzira na činjenicu da su svi automobili i sve raskrsnice u Burmi bili prilagođene za vožnju desnom stranom puta.
Proroci su mu takođe rekli da je njegov srećan broj 9, što je rezultiralo time da je Vin svaku svoju zakonodavnu odluku donosio samo onih dana koji su imali neke veze sa ovim brojem. Ubrzo potom promijenio je valutu Burme i uveo samo novčanice u apoenima od 15, 30, 45 i 90, vjerujući da će mu to pomoći da doživi duboku starost.
Iako se ovo može činiti kao beznačajan potez, ova odluka dovela je do toga skoro polovina stanovništva, koja je imala svu ušteđevinu u drugim apoenima, izgubi svoj novac preko noći.
Šta mu se desilo?
Poslije ovih i brojnih drugih odluka koje su po mišljenju stanovništva bile više nego čudne, uslijedile su demonstracije, a demonstranti su mu ostavili jasan izbor: ili će se odmah povući sa vlasti, ili će pored krvi delfina biti prolivena i ljudska krv, i to ne bilo čija. U svom oproštajnom govoru Vin je demonstrantima poručio da njihov potez nije bio „ni malo kul“.
Enver Hodža
Enver Hodža bio je premijer Albanije, ali njegove političke ambicije išle su dalje od ovako beznačajne pozicije i zato je odlučio da na sebe preuzme sve državne pozicije tako postajući „Drug-predsjedavajući-premijer-ministar inostranih poslova-glavnokomandujući kompletne Albanije“.
Hodža je takođe zabranio posjedovanje televizora u boji i pisaćih mašina sve do 80-ih godina prošlog vijeka, zato što je smatrao da će to odvući ljude od albanskog načina života, koji je naravno bio pod velikim uticajem komunizma.
Kao i veliki broj diktatora širom svijeta Hodža je često koristio dvojnike uslijed straha od potencijalnog atentata. Međutim, daleko od toga da su ti ljudi bili dobrovoljci, Hodža je jednom prilikom kidnapovao seoskog zubara koji je podsjećao na njega i potom naredio plastičnu operaciju kako bi povećao sličnost.
Jedina stvar koja je Envera Hodžu plašila više od atentata bila je invazija Sovjetskog saveza. Na sebi jedinstven način odlučio je da bi prava stvar, koja bi odvratila Sovjete, bila izgradnja 750.000 bunkera širom zemlje. Albanija je bila znatno mala zemlja sa svega 3 miliona stanovnika tako da se danas ova odluka čini pomalo iracionalnom, ali stvari dolaze u perspektivu kada se u obzir uzme činjenica da je u najveći broj tih bunkera mogla da stane samo jedna osoba.
Šta mu se desilo?
Apsolutno ništa. Hodža je na vlasti ostao sve do svoje smrti. Pri samome kraju povukao se sa javne scene i posvetio pisanju koje je rezultovalo sa preko 60 izdanja koja su bila posvećena njegovoj vladavini i svim stvarima koje je uradio kako treba. Iza sebe je ostavio jednu od najsiromašnijih zemalja u Evropi.
Bunkeri koji su ostali iza njega pokazali su se kao izuzetno dobro sagrađeni i dan danas služe kao podsjetnik na njegovu vladavinu.
Nikolaj Čaušesku
Nikolaj Čaušesku na vlast je došao 1965. godine kao prvi sekretar Komunističke partije Rumunije. S obzirom na činjenicu da je bio vođa države koja je polako počinjala da ulazi u Komunizam.
Uprkos političkom ubeđenju, Čaušesku je bio sve samo ne skroman i posvećen ideologiji i jednakosti za sve. Čaušesku je sebe nazivao „Genijem Karpata“ i dao je da se napravi skeptar za njega, što je izazvalo Salvadora Dalija da mu pošalje telegram u kojem se ruga pomenutom simbolu vlasti. Kako Nikolaj nije bio upoznat sa konceptom satire, postarao se da se pismo nađe na naslovnim stranicama svih novina u zemlji.
1980. godine, Genije Čaušesku poželio je palatu za sebe kako bi do kraja obznanio svoj božanski status, a planirao je da je sagradi u centru istorijskog dijela grada što je zahtijevalo rušenje 19 crkava, 6 sinagoga i 30.000 domova.
Nazivana najvećom građevinom poslije Pentagona, ambicioznost projekta graničila se sa ludilom. Palata je Rumuniju koštala 10 milijardi dolara i zahtijevala je preko 700 arhitekata. Nakon njegove smrti palata je postala zgrada Parlamenta koji i dalje uspijeva da iskoristi samo 30 odsto ukupnog prostora.
Ovakvi projekti samo su jačali njegovu iluziji o sopstvenom značaju, tako da je ubrzo potom zahtijevao da njegova polupismena žena Elena bude priznata kao član Njujorške akademije nauka i Kraljevskog instituta za hemiju. U Rumuniji ona je već bila vlasnik titule „Drug-akademik-doktor-inženjer“, a svi priznati domaći naučnici morali su da pripisuju svoja istraživanja ženi vođe.
Šta mu se desilo?
Čaušeskovo nepoznavanje situacije u svijetu nije bilo ništa naspram nepoznavanja situacije u Rumuniji i činjenice da ga narod mrzi. Tokom 1989. narod je pokrenuo pobunu, a Čaušeskovi govori i pokušaji da ih smiri samo su pogoršali situaciju. Nakon svega nekoliko dana pobune Čaušesku je uhvaćen sa svojom ženom i pogubljen.
Kim II Sung
Ukoliko ste se pitali šta je razlog potpunog ludila vođe Sjeverne Koreje Kima Jonga II, odgovor je jako prost – njegov otac, Kim II Sung.
Kim II Sung je bio prvi predsjednik Sjeverne Koreje nakon Drugog svjetskog rata. Njegovo imenovanje od strane Sovjetskog Saveza pokazalo je koliko im je zapravo stalo do naroda. Kim nije bio Koreanac, imao je svega 8 godina školovanja i to u Kini, a jezik je jedva poznavao tako da je bilo potrebno da unajmi instruktora za svoj prvi govor.
Rusi nisu mogli ni da sanjaju koliko su pogriješili u svom izboru, sve do izbijanja rata u Koreji koji nije ništa donio sem destrukcije polovine zemlje.
Kim je svom narodu saopštio da je tokom Drugog svjetskog rata učestvovao u više od 100.000 bitaka za 15 godina, što je otprilike iznosilo 20 borbi dnevno, ako zanemarimo činjenicu da je cijeli rat trajao svega šest godina. Takođe je tvrdio da može da pretvori pijesak u pirinač i prelazi rijeke na lišću, vjerujući za sebe da je svojevrsna verzija korejskog Isusa.
Propaganda je u Sjevernoj Koreji zauzimala prvo mjesto, ispred hrane, edukacije i sasvim sigurno ispred zdravog razuma.
Šta mu se desilo?
Na žalost njegovog naroda, ili tačnije podanika, Kim je umro 1994. godine kao srećan čovjek. Nakon smrti uslijedio je period žaljenja koji je trajao 10 dana, hiljade ljudi počinilo je samoubistvo, pošto uslijed tako jako propagande, nisu imali razloga da žive bez svog vođe.
Mao Ce Tung
Mao Ce Tung postao je vođa Narodne Republike Kine po njenom osnivanju 1949. godine. Po dolasku na vlast bio je odgovoran za jednu od najgorih odluka u politici oličenu u „Velikom koraku napred“. Ova strategija podrazumijevala je udaljavanje ljudi sa farmi i pirinčanih polja kako bi se posvetili teškoj industriji, što je dovelo smrti miliona usljed nedostatka hrane.
Nakon ovoga uslijedila je "Kulturna revolucija", koja je u praksi označila objavu rata pametnim ljudima pod izgovorom da buržoaski elementi koče stvaranje besklasnog društva u Kini.
Univerziteti su zatvarani a profesori i studenti slani su na selo gdje je trebalo da se dalje edukuju kroz rad. Biti intelektualac smatrano je uvredom.
Šta mu se desilo?
Kako je stario, Mao je sve više pažnje posvećivao sopstvenoj smrtnosti. Priklonio se taoističkom vjerovanju da seks sa djevicama produžava život. Mlade djevojke dovođene su sa svih strana zemlje kako bi bi mu pomogle da dosegne vječnost. Uprkos tome preminuo je 1976. godine.