Novac i imetak danas predstavljaju socijalni status, moć i znak su uspjeha modernog čovjeka. Gotovo je nemoguće pojmiti da bi se neki čovjek na planeti odrekao te vrste blagodeti, ali istorija i svakodnevica govore o onima koji su se odvažili da fascinantim iskustvima pobijede surovost vremena i dokažu civilizaciji da novac nije uslov za sreću.
Među prvim imenima koja su u 19. vijeku uspjela da okrenu leđa raskoši i novcu spominje se američki glumac Henri Dejvid Toro, sin vlasnika tvornice olovaka.
Po završetku studija na prestižnom Harvardu, radio je kao profesor, ali zbog fizičkog nekažnjavanja učenika ulazi u konflikt sa školskim odborom, zbog čega je ubrzo otišao sa mjesta prosvjetnog radnika.
Svoj asketski život započeo je kada je odlučio da izgradi kolibu u šumi, nedaleko od jezera Valden. Tada je rekao da će život provesti daleko od ostatka civilizacije.
"U šumu sam otišao jer sam želio da živim sporo i promišljeno. Suočavam se samo s onim što je u životu bitno, a želio sam da vidim mogu li iz toga naučiti nešto kako ne bih, kad mi dođe vrijeme da umrem, otkrio da nikada nisam ni živio", govorio je Toro.
Međutim, iako se otuđio od civilizacije, to nije značilo da je civilizacija bila spremna da se odrekne njega te je 24. jula 1845. godine uhapšen zbog neplaćanja poreza.
Obaveze državi nije plaćao jer je smatrao da plaćajući porez podržava rat između Sjedinjenih Američkih Država i Meksika. Ipak, familija to nije mogla da dozvoli pa mu je kauciju platila tetka i on je pušten na slobodu. Po povratku iz tamnice, u kolibi je napisao svoj najpoznatiji esej "Građanska neposlušnost" i knjigu "Valden".
Jedan od najboljih primjera isposništva svakako je Mahatma Gandi, jedan od osnivača savremene indijske države i uticajan pobornik nenasilnog protesta na putu ka ostvarenju revolucije.
Uspješnu advokatsku karijeru u Južnoj Africi odbacio je po povratku u Indiju, kada je odbacio svoje odijelo koje označava bogatstvo i uspjeh. Imao je ideju da uzme odijelo zbog kojeg će ga prihvatiti svaka osoba u Indiji. Zalagao se za korištenje ručno rađene garderobe pa je i sam sebi, zajedno sa sljedbenicma, pravio garderobu.
To je bila prijetnja britanskom establišmentu, jer su nezaposleni indijski radnici odjeću kupovali od tamošnjih industrijskih manufaktura. Ipak, sa vlastitom proizvodnjom, opala je potreba za britanskim odjevnim predmetima.
Na Gandija je uticao upravo Henri Dejvid Toro sa svojim idejama o građanskoj neposlušnosti.
Nalazeći sličnosti između robovlasničke Amerike 19. vijeka i Južne Afrike, Gandi je 1907. godine objavio i svoj esej "Građanska neposlušnost".
Da novac čovjeka ne čini srećnim, pokazuje i primjer austrijskog milionera Karla Rabedera iz Telfsa (na slici) , koji je odlučio pokloniti svoje bogatstvo jer je shvatio da ga novac čini nesrećnim.
"Ne želim imati ništa. Apsolutno ništa! Novac je kontraproduktivan - sprečava da dođe sreća", rekao je tada već bivši milioner koji je bogatstvo stekao proizvodnjom kućanskih ukrasa.
Među prvim imenima koja su u 19. vijeku uspjela da okrenu leđa novcu i raskoši spominje se američki glumac Henri Dejvid Toro
Odluku je donio nakon puta na Havaje, kada su on i supruga potrošili čitavo malo bogatstvo, ali na tom putovanju nisu upoznali nijednog dobrog čovjeka.
Rabedera je počela gristi savjest zbog siromašnih ljudi koji nemaju čime da raspolažu, već se bore za goli opstanak.
Nomadskim načinom života se prepustila i hrabra 69-godišnja učiteljica Njemica Hajdemari Švermer, koja je 1996. godine drastično promijenila život, napustivši stan i posao učiteljice.
Ova odluka uslijedila je nakon što je osnovala prvi njemački krug razmjene "Give and Take Central", pri čemu se odrekla svoje privatne svojine, da bi dokazala ljudima da je moguće opstati bez novca.
Često se selila, a najamninu je otplaćivala čisteći po kućama.
Iako je njena odluka trebalo da bude jednogodišnji ekperiment, hrabra učiteljica nije se odrekla isposničkog života. Njena životna priča inspirisala je autore dokumentarca "Živjeti bez novca".
Još jedna slična priča dolazi iz SAD. Amerikanac Daniel Suelo se prije 12 godina povukao u prirodu i okrenuo leđa novcu, dobrom poslu i životu u gradu.
"Kada sam živio s novcem, uvijek mi je nešto trebalo. Novac je zapravo nedostatak nekih stvari, on predstavlja prošlost, odnosno dugove, ali i budućnost, odnosno kredite. Ali, nikada sadašnjost", napisao je Suelo na svom blogu "ZerroCurrency".
Danas živi u pećini ispod vodopada u američkoj državi Juta, gdje se hrani plodovima koje pronađe u prirodi.
Javnosti je postao poznat kada su o njegovom radikalnom potezu pisali gotovo svi časopisi. Upravo o njemu je Mark Sandi napisao biografiju "Čovjek koji je napustio novac", od čije prodaje Suelo nije uzeo ni dolar.
Inspirisan Gandijem, 33-godišnji Britanac Mark Bojl, inače diplomirani ekonomista, napustio je dobro plaćen posao i odrekao se svih primanja, kako bi bez novca živio u staroj kamp prikolici. Hrani se povrćem i voćem koje je sam uzgojio i viškovima hrane iz okolnih supermarketa i restorana.
Nakon razgovora sa prijateljem 2007. godine osnovao je "Freeconomy Community" blog, koji danas prati oko 250.000 ljudi u 150 država gdje pojedinci dijele sličnu filozofiju kao Bojl.
"Ljudi su me znali pitati nedostaje li mi moj prijašnji život. Ne znam zašto bi mi nedostajali stres, saobraćajna gužva i gomila računa koje treba platiti", naglasio je Bojl.
Da ovakav život ipak ima i svoju cijenu, najbolje govori činjenica da je ostao bez svoje ljubav, jer njegova djevojka nije imala dovoljno razumijevanja za Markovu drastičnu promjenu, ali kako nada umire posljednja, uvjeren je da će upoznati novu djevojku koja će objeručke prihvatiti njegov način života.