VAŠINGTON - Stanovnici Fort Džejmsa, prve kolonije engleskih doseljenika u Americi, očigledno su pribjegli kanibalizmu kako bi preživjeli tešku zimu 1609. godine.
Stari dokumenti su već upućivali na postojanje ljudožderstva među kolonistima, ali su dokazi o tome dobijeni tek proučavanjem kostiju 14-godišnje djevojke koje su nedavno otkivene na tom istorijskom nalazištu, nadomak Džejmstauna, u istočnoameričkoj državi Virdžiniji.
Tokom surove zime 1609, godine, kada je od gladi umrlo gotovo 80 odsto kolonista, pojedini članovi zajednice pokušali su i uspjeli da izvuku koštanu moždinu kao i dio tkiva lica i grudi urmle djevojke kako bi se prehranili, objasnili su antropolozi američkog Prirodnjačkog muzeja u Vašingtonu.
Na lobanji su pronađeni tragovi udaraca zadatih oštrim predmetom kao i tragovi dubokih rezova na njenom licu i vratu, navodi se u izvještaju Daglasa Ouslija, antropologa-forenzičara Smitsonijan instituta koji je analizirao djevojčin kostur.
"Način postupanja prema tijelu djevojke nakon njene smrti pokazuje sav očaj i izuzetno teške okolnosti s kojima su se kolonisti Fort Džejmsa suočavali tokom zime 1609," kazao je američki naučnik.
"Jasno se vidi namjera da se tijelo raščereči, da se izvade mozak i tkivo lica kako bi se pojeli", naveo je on, napominjući da su "mesari" očigledno bili nevješti, te da se najvjerovatnije radilo o ženama koje su tada sačinjavale većinu stanovništva.
Naime, najprije su bezuspješno pokušale da otvore čelo, da bi potom udarcima malom sjekirom u potiljak konačno rascepile lobanju, precizirao je Ousli.
Analizom kutnjaka i stepena razvoja kosti brade, naučnici su uspjeli i da rekonstruišu život djevojke, koju su nazvali Džejn. Uspjeli su da utvrde da je imala oko 14 godina kada je umrla, ali ne i uzrok smrti.
Stanovnici kolonije su bili pod opsadom Indijanaca i nisu imali dovoljno hrane da prežive zimu. Najprije su pojeli sve životinje u utvrđenju, pa čak i sve kožne predmete koje su mogli da pronađu. Nije poznato koliko su svojih sunarodnika pojekli.
Prvu pomoć u hrani dobili su tek nakon nekoliko mjeseci, a od 300 prvobitnih doseljenika, preživjelo je njih 60.