Većina ljudi je svjesna činjenice da svakodnevno mora da se suoči sa emocionalnim i finansijskim izazovima odraslog doba i pored toga što povremeno uživa u aktivnostima koje je voljela da upražnjava u mladosti. Međutim, u našoj okolini se gotovo bez izuzetka nađe i ona osoba koja odbija da preuzme odgovornost na poslu, u odnosima i uopšte u životu. Umjesto toga, ona odlučuje da živi životom Petra Pana.
Ovakvu vrstu ponašanja prvi put je pomenuo i opisao 1983. godine dr Den Kilei u knjizi "Sindrom Petra Pana: Muškarci koji nikada nisu odrasli". Četiri decenije kasnije, sindrom i dalje nije zvanično priznat kao psihološki poremećaj, iako izraz ima široku upotrebu prilikom opisivanja određene vrste ponašanja nezavisno od pola ili kulture pojedinca.
Kako njihovo ponašanje u stvari izgleda?
Kao što je već pomenuto, ovaj sindrom nije zvanično priznat, stoga stručnjaci nisu ni utvrdili karakteristične obrasce ponašanja, iako postoji određeni konsenzus da se on često ispoljava u odnosima, na poslu i u ličnim stavovima kada je odgovornost u pitanju.
"U vezama, mislim da se to najjasnije manifestuje u vidu različitih nivoa ambicija, očekivanja, životnih ciljeva i sposobnosti da se preuzmu obaveze", objašnjava psiholog Patrik Ketam iz Portlanda, a prenosi Nacionalna geografija.
Drugim riječima, ukoliko neka osoba ima sindrom Petra Pana, njen emocionalni partner će često imati utisak da bi njoj ili njemu bilo teško da preživi sam na ovom svijetu. Konkretno, ovo ponašanje se može manifestovati u vidu skupljanja posuđa u sudoperu ili prljavog veša u korpi, sve dok ne ostanu bez posljednje viljuške ili para čarapa - stoga će partner morati da preuzme dobar dio kućnih poslova na sebe kako bi dom bio prijatnije mjesto za život.
Pored toga, u emocionalnim odnosima se može desiti i da partneru prepuštaju planiranje aktivnosti i donošenje važnih odluka, "žive za trenutak" i rijetko prave dugoročne planove, ali i da pokazuju određene znake emocionalne nedostupnosti - ne žele da definišu ili etiketiraju odnose.
Kada je posao u pitanju, ljudi sa sindromom Petra Pana će, prema mišljenju stručnjaka, najčešće imati tendenciju da se bore sa ciljevima, ali i da ulažu malo truda u pronalazak posla, da ga napuštaju čim osjete dosadu, izazov ili stres, često probiju rokove ili da pokažu odsustvo želje za napredovanjem.
Stoga ne čudi da većinu vremena u očima drugih djeluju bespomoćno i pokazuju obrazac nepouzdanosti, emocionalne izlive pri stresnim situacijama, malo interesovanja za lični rast i strah od tuđeg mišljenja - prije svega negativnog. Prilikom diskusija o sindromu Petra Pana često se spominje i narcizam, međutim, stručnjaci tvrde da su ovo skroz različiti koncepti.
Kod koga je češći i šta je sindrom Vendi?
Sindrom Petra Pana je u velikoj mjeri povezan sa muškarcima, a nekoliko studija rađenih na tu temu podržava hipotezu. Međutim, važno je naglasiti da nema mnogo istraživanja koja ispituju kako se ova ponašanja ispoljavaju kod različitih polova, a i ona postojeća su veoma malog obima, tj. obuhvataju mali broj ispitanika.
S druge strane, dok se bavio proučavanjem sindroma, Kilei je uočio da se kod nekih žena ispoljava ponašanje kojem je dao ime sindrom Vendi. Slično kao u priči, žene u ovoj ulozi često nesvjesno umjesto muškaraca donose odluke, sređuju njihov nered i nude jednostranu emocionalnu podršku.