Svakog 2. februara veliki broj ljudi posjećuje Goblesrs Nob u Panksatoniju (Pensilvanija) kako bi posmatrala izlazak mrmota iz jazbine. Već znate: ako vidi svoju sijenku, zima će trajati još šest nedjelja. Međutim, ako je ne bude ugledao, proljeće samo što nije.
Istina je da mrmoti nisu nikakvi meteorolozi a Panksatoni Fil, kakvo ime tradicionalno nosi ovaj primjerak, pogodi prognozu u samo 39 odsto slučajeva. Kako je onda ta čudna tradicija uopšte nastala?
Naime, kalendarski smo tačno na pola puta između zimske kratkodnevice i proljećne ravnodnevice, a pagani su taj period slavili festivalom svjetlosti kojim su prizivali dolazak proljeća. Srednjevjekovni hrišćani su modifikovali festival i dijelili svijeće međusobno, a u ovom periodu obilježavali su 40 dana poslije Božića i kraj perioda u kom je po jevrejskoj tradiciji majka (u ovom slučaju Bogorodica) nečista nakon porođaja. Njoj je poslije ovog perioda ponovo dozvoljen ulazak u hram, pa se 2. februar (u pravoslavnoj tradiciji koja se zasniva na upotrebi julijanskog kalendara, riječ je o Sretenju, koje se obilježava 15. februara) smatra danom kad je mladi Isus prvi put ušao u hram.
Uz sve to, Evropljani su pratili šemu hibernacije životinja, kako bi predviđali vrijeme. Neki su pratili ponašanje medvjeda (što je slučaj i u Srbiji, gdje se 15. februara čeka izlazak mečke Božane), neki jazavaca (Englezi), a neki mrmota.
Nijemci, koji su posmatrali izlazak jazavaca iz zimskog sna, donijeli su običaj ove vremenske prognoze u SAD, a pensilvanijski potomci Holanđana zamijenili su ih mrmotima, vjerovatno zato što su te životinje bile vrlo rasprostranjene na ovom području.
Praćenje izlaska mrmota Panksatoni Fila postalo je društveni događaj 1887. i od tada su mnogi pronašli svoje maskote za dočekivanje proljeća.
Međutim, ono što je Dan mrmota učinilo svjetski popularim je istoimeni film sa Bilom Marejem u glavnoj ulozi: