Svidjelo se to vama ili ne, vaši roditelji su stigli na društvene mreže i izgleda da skorije neće odlaziti sa njih.
To je sjajan način da ostanete u kontaktu - i uvijek je zabavno gledati roditelje kako pokušavaju da naprave selfi ili koriste emodžije.
Međutim, ako bez vaše dozvole na internet postave vašu fotografiju - a ne znaju kako se podešava privatnost - jesu li pretjerali?
I - ukoliko to želite - kako da ih ubijedite da skinu te fotografije?
Pojam "šerenting" - kad roditelj na internet okači vijesti i slike svoje djece - završio je u medijima kad je glumica Gvinet Paltrou okačila sliku sebe i svoje četrnaestogodišnje ćerke Epl Martin na skijanju.
Više od 150.000 ljudi lajkovalo je sliku, ali Epl time nije bila impresionirana, napisavši (sa svog privatnog naloga na Instagramu):
"Mama, oko ovoga se nismo dogovorili. Ne smiješ ništa da postavljaš bez mog pristanka."
Paltrou je odgovorila: "Čak ti se ni ne vidi lice!"
Mnogi obožavatelji Paltrou tvrdili su da, kao majka, ona ima neprikosnoveno pravo da objavljuje slike rođene ćerke - dok drugi tvrde da i djeca imaju pravo na privatnost.
Da ironija bude veća, djeci tehnički nije ni dozvoljeno da se prijave na većinu društvenih mreža dok ne napune 13 godina - što znači da neki tinejdžeri koji se strogo drže pravila dožive pravi šok kad se jednom nađu na internetu, piše BBC.
Konrad Iturbe, devetnaestogodišnji tvorac softvera iz Španije, kaže da je doživio "veliko otkrovenje sa 14 godina", kad je shvatio da su njegovi roditelji sve vrijeme postavljali njegove fotografije na internet, prenosi Nedeljnik.
"Moja majka je imala Instagram prije nego što sam ja dobio prvi telefon - tako da nisam znao da su moje fotke objavljene", rekao je on za BBC.
"Meni se ionako ne dopada da moje fotke stoje na internetu - ne kačim ni slike samog sebe na vlastitom Instagram nalogu - tako da kad sam počeo da pratim majku i vidio ih na njenom profilu, rekao sam joj: 'Skidaj ovo, nisam ti dao dozvolu'."
On kaže da se osjećao kao da mu je "narušena privatnost". Posebno mu je zasmetalo što je tu bilo slika njega kao veoma malog djeteta, a Instagram nalog njegove majke bio je otvoren za javnost.
"Nisam želio da se slobodno dijele okolo slike mog djetinjstva, to je sasvim privatna stvar", kaže on, dodajući i da ga brinu "algoritmi za prepoznavanje lica" i to što ljudi mogu da "počnu da prate šta radi kao stariji".
Sonja Bokari, četrnaestogodišnjakinja iz Sjedinjenih Država, imala je slično iskustvo kad je prvi put došla na Tviter i Fejsbuk.
Pišući za časopis Fast kompani, ona kaže: "Kad sam vidjela slike koje je moja majka godinama objavljivala na Fejsbuku, osjećala sam se krajnje osramoćeno i duboko iznevjereno."
"Na njenom Fejsbuk nalogu, naočigled sviju, nalazili su se svi blamovi mog života: pismo koje sam napisala Zubić Vili kad sam imala pet godina, slike mene kako plačem dok sam bila beba, pa čak i slike sa ljetovanja kad sam imala 12 i 13 godina za čije postojanje nisam ni znala."
"Šerenting", međutim, ne smeta svakome.
Šarlota Kristi, dvadesettrogodišnjakinja koja studira u Londonu, kaže da lično misli da je to "prilično normalno".
Imala je 13 godina kad je njena majka počela da postavlja njene slike na Fejsbuk.
"Tagovala bi me i to bi se našlo na mom njuz fidu tako da svi mogu da ga vide. Bilo me je sramota, ali mi nije smetalo toliko da od nje zahtijevam da to skine.
"Osjećam kao da živim u društvu u kom svi žele da na fotkama budu u svom najboljem izdanju - ali ako moja mama okači neku sliku na kojoj nisam u najboljem izdanju, to mi iskreno neće zasmetati.
"Mislim da kačim majčine slike bar u onolikoj mjeri koliko ona kači moje - mislim da je prirodno dijliti ih i ne vidim zašto bi morala da traži moju dozvolu - ona mi je majka."
Andra Sibak, profesorka medijskih studija na Univerzitetu u Tartuu, u Estoniji, sprovela je nekoliko istraživanja "šerentinga".
U jednoj studiji estonske djece uzrasta između devet i 13 godina, otkrila je da se djeci sviđa "što roditelji dijele pozitivne stvari o njima", ali je bilo "velikih nepodudarnosti između onoga što su djeca i roditelji smatrali lijepim fotkama".
"Djeca nisu bila za to da roditelji objavljuju slike koje ih ne predstavljaju u njihovom najboljem izdanju - na primjer, ako im je kosa neočešljana ili ako na sebi imaju haljinu koja im se ne dopada", navodi ona.
"U mnogim kontekstima roditelji nisu smatrali te stvari nekim velikim problemom, ali kod predpubertetske djece to može da utiče na njihovu vlastitu sliku o sebi" ili potencijalno dovede do sajber siledžijstva.
Druga potencijalna opasnost od "šerentinga" je "digitalna otmica", kaže profesorka Sibak, kada nepoznate osobe preuzmu javno dostupne slike dkece i koriste ih u kriminalne ili seksualne svrhe.
Profesorka Sibak kaže da mnogi roditelji smatraju da su, kao odrasle osobe, odgovorne za blagostanje vlastitog djeteta i da im ne treba dozvola djece dok god smatraju da im fotografije ne čine nikakvo zlo.
Međutim, ona tvrdi da roditelji "apsolutno" moraju ozbiljnije da shvate zabrinutost svoje djece za privatnost.
"Samo prost razgovor sa djecom o tome kakve slike vole i da li se slažu da se one objave pomoći će da se izgradi bolji odnos na relaciji roditelj-dijete."
(b92)