Posljednje izdanje serijala Alone in the Dark, od kojeg smo očekivali brda i doline, pokazalo se kao prilično razočarenje.
Uzmemo li u obzir da je čitava franšiza započeta prije šesnaest godina kada je udarila osnove daljem razvoju survival horor žanra, od posljednjeg smo nastavka očekivali ako ne bolji, onda barem isti kvalitet.
Ekipa Atarija je tokom razvoja konstantno dolijevala ulje na vatru, govoreći kako se igrivošću vraćaju korijenima i kako je ovo najbolji Alone in the Dark ikada, a koliko su bili uvjereni u vlastite riječi govori i izbacivanje bilo kakvog broja ili podnaslova iz naziva.
I stvarno, buđenje u liku Edvarda Karnabija i skorašnje uvaljivanje u probleme usred Njujorka daje naslutiti kako je zaista riječ o prekretnici žanra i da ćemo je u budućnosti navoditi kao primjer ostalima, ali ugođaj se vrlo brzo počinje kvariti. Da budemo tačniji, prvim uvidom u očajno riješeno kretanje i interfejs.
Naime, po defaultu bi Alone in the Dark trebalo da igrati kombinacijom miša i tastature, ali to jednostavno ne funkcioniše kako treba.
Osim što nam za potpunu kontrolu treba masa tipki koje je nemoguće popamtiti, autori su totalno spetljali raspored, što se doduše može redefinisati, ali kasnije vremenski limitirane zagonetke je daleko lakše završiti korištenjem gamepada koji je srećom podržan.
Protivnike je uglavnom moguće uništiti samo vatrom, a kako nemamo bacač plamena, potrebno je koristiti okolne predmete i kombinovati ih sa drugima da bismo na neki način spalili beštije.
Vatra je ujedno i jedini način za rješavanje nekih zagonetki poput spaljivanja vrata ili izazivanja eksplozije koja ih otvara.
Kreativno, kombinacija je zaista gomila, ali nismo spomenuli skučeni inventar po kojem je petljanje prava katastrofa koja iziskuje preciznost i mnogo strpljenja.
Da stvar bude gora, pozivanje istog ne pauzira akciju kao u svim normalnim igrama, pa dok mi slažemo nešto čime ćemo se odbraniti od protivnika, isti ti protivnici nam skaču po glavi bez prestanka i naravno - često ginemo.
Iako je većina zagonetki prilično logična, neke iziskuju dosta razmišljanja ili su frustrirajuće, jer i najmanji krivi korak znači neuspjeh. Tipični primjeri su vožnje automobilom u kojima po sistemu pokušaja, promašaja i dosta učitavanja ranije pozicije valja zapamtiti put do najmanjeg detalja.
Srećno je rješenje što su autori igru napravili kao televizijsku seriju, pa je u bilo koje doba moguće skočiti na sljedeće poglavlje ili koje vam se god čini prikladnim.
Pritom se ukratko odvrti sažetak prošlih događaja i počinjete kao da ste igrajući stigli do odabrane tačke.
Očito se mislilo na igrače koji bi odustali na nekim dijelovima zbog težine, te im se na ovaj način pruža prilika da problematični dio preskoče i odigraju naknadno.
S obzirom na mnogobrojne probleme kojima ova igra obiluje i primjetnu traljavost u završnoj obradi, iskreno sumnjamo da je ikome tako nešto uopšte palo na pamet.
Ukratko, Alone in the Dark nije za preporuku nikome, pa čak ni fanovima originala.