Četvrti nastavak poznatog Capcomovog serijala ne zahtijeva preveliki intelektualni napor, no garantujemo da će vam poboljšati cirkulaciju i otkloniti sindrom "hladnih ruku"
Sve donedavno, Capcom i Sony su s ponosom najavljivali Devil May Cry 4 kao ekskluzivu za PlayStation 3, no vidjevši da je vrag odnio šalu i da postoje i druga tržišta na kojima se da lijepo zaraditi, Capcom je spomenuti naslov odlučio preraditi za Xbox 360 i PC.
Niko nije sumnjao u uspjeh na Xboxu 360, no PC je već druga priča, budući da igre takvog koncepta uglavnom nisu doživjele preveliki uspjeh, dijelom zbog loših konverzija, dijelom zbog naviknutosti igrača na druge žanrove.
Ipak, Devil May Cry 4 za PC je igra u koju se lako zaljubiti na prvi pogled. Nastavak priče o demonima i monstrumima, mistični glavni junak (u ovom slučaju junaci) koji ih s lakoćom i na atraktivan način tamani te umjerena doza avanturističkih elemenata dovoljni su da na nekoliko dana ostavite svaku drugu zanimaciju i uzmete gamepad u ruke.
Dodajmo tome odlično izrežirane međuscene (obavezno gledati), te vrhunsku optimizovanost samog enginea koji pristojno vrti igru i na slabijim računarima i slobodno možemo reći kako Capcom nije nimalo pogriješio u odluci da objavi igru za PC.
Spomenuvši gampad, hardcore-igračima i onima koji se takvima smatraju podići će se kosa na glavi, no iako postoji mogućnost igranja kombinacijom tastature i miša, DMC 4 bez kontrole gamepadom jednostavno nije onako dobar kao s njim.
Osim što je izvođenje kombo-poteza otežano, grčevito lupanje po tastaturi i mahnito klikanje tipki miša nije tip zabave koji bi nas privukao na duže vrijeme.
Za razliku od prethodnika, DMC 4 nas u početku stavlja u ulogu novog heroja, opasnog, ali zbog bahatosti povremeno iritantnog Neroa, dok nam Dante stiže kasnije.
Možda se nismo dobro izrazili jer Nero u prvom dijelu igre lovi Dantea, no oba su lika obdarena brojnim borilačkim potezima koje je moguće nadograditi kupovinom novih komboa u nekoliko kategorija prema oružju kojem su namijenjeni.
Sakupljene crvene orbove (demonska krv ili šta li je već) trošimo, na eliksire koji povećavaju ukupno zdravlje, saniraju oštećenja ili nas jednostavno oživljavaju nakon što poginemo - zgodno protiv završnih, impresivno ogromnih bossova kako ne bismo morali nanovo prelazili put do njih.
Jedina prava zamjerka tehničkoj izvedbi odnosi se na pomalo zbunjujuće izbornike, dok, što se tiče same igrivosti, nam se nemali broj puta dogodilo da tumaramo istim područjima bez pravog znanja kud uopšte trebamo stići.
Hintovi bi u takvim situacijama dobro došli, no daleko od toga da nam je bilo dosadno - usput smo otkrili mnoge skrivene predmete, tajne nivoe i poklali stotine nanovo stvorenih demona.