Igre iz prvog lica u pravilu su smještene u Drugi svjetski rat, urbano okruženje ili, pak, daleku budućnost, ali šta je s opjevanim Divljim zapadom? Nažalost, igara takve tematike nema previše, čak naprotiv, na prste jedne ruke možemo nabrojati naslove koji su ostavili neki trag i koje još danas pamtimo kao solidne.
Call of Juarez zato stiže u pravom trenutku i da stvar bude bolja - donosi odlično osmišljenu radnju i dva različita stila igranja. Naime, priča govori o Biliju, koji je dolaskom u rodno mjesto optužen za ubistvo roditelja, i njegovom stricu Reverendu Reju, vjerskom fanatiku koji uzima pravdu u svoje ruke. Bili je tip koji pokušava izbjeći frontalne sukobe, pa u njegovoj ulozi uglavnom posmatramo okolinu i kretanje protivnika da bi u pravom trenutku otrčali od jednog zaklona do drugog. Priznajemo da su neke misije u njegovoj ulozi uistinu naporne, dok posebno nezgodne situacije prolazimo po isprobanoj metodi pokušaja i promašaja; srećom, snimanje i učitavanje pozicija rade brzo i bez mane.
Reverend Rej je potpuno druga priča. Čovjek je bivši odmetnik, vješt u baratanju oružjem, a tegli i primitivnu verziju pancirne košulje, što ga čini otpornijim od ostalih likova u igri. Uz to, istovremenim izvlačenjem revolvera iz futrola uključuje se concentration mode, odnosno vrijeme se uspori za sve osim nas. Doduše, neke akrobacije u stilu Maksa Pejna je nemoguće izvesti, ali posebno zaguljene situacije najlakše je riješiti upravo na taj način. Pri izvlačenju oba revolvera nišani kreću iz donjih uglova ekrana prema sredini i dok se ne spoje pomicanjem miša, lako je pobiti sve na ekranu. Možda će u početku biti problem naviknuti se da paljbu svakog oružja kontrolišemo zasebno, ali nakon par susreta i to će sjesti na svoje mjesto, baš kao i provjera municije prije bitke, jer u revolver stane samo šest metaka.
Kako priča napreduje otkrivamo svu genijalnost autora jer goneći Bilija Rej mora proći uglavnom istim putem kao i momak kojem je za petama. Drugim riječima, sve one negativce koji su nas u ulozi Bilija nervirali, otkrivali i nemilosrdno ubijali, susrešćemo ih kao Rej, ali onda će oni biti ti koji će strahovati od nas. Posebno su efektni pogoci u glavu, koji osim što ubijaju trenutno, štede i municiju, jer istog baš i nema previše i treba paziti da ga ne rasipamo uzalud.
Što se tiče nedostataka, prvi su na popisu bagovi, kojih uistinu ne nedostaje, jer neki put skok iz mirujućeg voza znači smrt, a nakon učitavanja sve prolazi sasvim normalno. Preklapanja tekstura kada nosimo neki predmet vrlo su iritantna, a u takvim je situacijama moguće i nepovratno zaglaviti. Najviše nas zapravo ljute dizajnerska rješenja poput nemogućnosti da izađemo iz vode premda je obala blaga i sakrivenih prolaza zbog čega se gubi dosta vremena na prazan hod.
Call of Juarez stoga ne možemo proglasiti odličnim, ali zasigurno je jedan od zanimljivijih naslova današnjice, dok odlična grafika dolazi kao šlag na tortu. U svakom slučaju, vrijedi ga isprobati.