Ćin Ši Huang, prvi car ujedinjene Kine, ostavio je nasljeđe koje se prepoznaje u Velikom kineskom zidu, čuvenoj vojsci od terakote i modelu carske vlasti koji je obilježio naredna dva milenijuma. Ipak, vladar koji je pokorio suparnička kraljevstva i ujedinio zemlju želio je nešto što mu ni ogromna moć nije mogla obezbijediti - da živi vječno.
Njegova potraga za besmrtnošću povezala je politiku, alhemiju i vjerovanje u udaljena ostrva na kojima žive besmrtnici. Iz nje je nastala i legenda o moreplovcu Sju Fuu, čije se navodno putovanje i danas pamti u Kini, Japanu i Koreji.
Zašto je teško utvrditi kakav je vladar zaista bio?
Ćin Ši Huang rijetko se prikazuje prvenstveno kao osnivač države. Mnogo češće ostao je upamćen kao nemilosrdni tiranin, ali istoričari upozoravaju da izvori na kojima počiva takva slika zahtijevaju oprezno čitanje.
"To je prilično problematično, jer je njegovu prvu biografiju, u djelu 'Šiđi', odnosno 'Zapisi velikog istoričara', napisao Sima Ćen, čovjek koji ga nije volio", kaže Filipo Marsili, istoričar drevne Kine sa Univerziteta Sent Luis.
Sima Ćen pisao je o caru više od jednog vijeka nakon njegove smrti i kritikovao njegovu političku ideologiju. Prema Marsilijevim riječima, priče o carevoj surovosti i slabostima možda su bile preuveličane.
Upravo je Sima Ćen zabilježio da je vladar proglasio kako će njegova dinastija trajati 10.000 generacija i da je postao opsjednut pronalaženjem eliksira života kako bi zauvijek vladao.
Kako je Ćin Ši Huang ujedinio Kinu?
Rođen je kao Jing Dženg 259. godine prije nove ere, tokom perioda Zaraćenih država, kada je Kina bila podijeljena između suparničkih kraljevstava.
Na prijesto Ćina, jedne od najmoćnijih država tog vremena, stupio je sa 13 godina. Do svoje 38. godine osvojio je svih šest susjednih kraljevstava i 221. godine prije nove ere ujedinio Kinu.
Uzeo je titulu Ćin Ši Huangdi, koja se približno može prevesti kao "sveti prvi car Ćina".
Nakon osvajanja posvetio se izgradnji jedinstvene države. Ujednačio je tegove i mjere, dužinu osovina zaprežnih kola, pismo i zakone.
Pokrenuo je velike infrastrukturne poduhvate, uključujući izgradnju puteva, sisteme za navodnjavanje i projekte u poljoprivredi. Povezao je i utvrđenja na sjevernoj granici, koja će postati dio razvoja Velikog kineskog zida.
Posebno je poznat po izgradnji monumentalnog grobnog kompleksa, za koji je angažovao radnike iz cijelog carstva. Njegovu grobnicu čuvala je vojska od više od 8.000 vojnika od terakote.
Zašto je njegov način vladanja izazivao otpor?
Carev izrazito strog sistem upravljanja pokazao se teško održivim.
Zastupao je legalizam, političku filozofiju zasnovanu na pretpostavci da su ljudi po prirodi sebični i da je za održavanje reda potrebno primjenjivati stroge zakone i kazne.
Takvo shvatanje bilo je u suprotnosti s konfučijanskim učenjem, koje je naglašavalo uzajamno poštovanje vladara i podanika.
Ćin Ši Huang nastojao je i da ukloni feudalne strukture nekadašnjih kraljevstava i zamijeni ih centralizovanom upravom.
"U osnovi su ukinuli sve aristokratske titule i podijelili zemlju na prefekture, na manje cjeline kojima je neposredno upravljala centralna vlast", objašnjava Marsili.
"Nije bilo moguće sprovesti takvu vrstu ujedinjenja i održati je."
Šta je cara navelo da traži besmrtnost?
Prema Marsilijevom tumačenju, carevo interesovanje za besmrtnost izgleda da se podudaralo s teškoćama u upravljanju državom.
Moguće je da se okrenuo vjerovanju u eliksir života tražeći izlaz iz problema vlasti. Sima Ćen, s druge strane, sugeriše da se car izrazito plašio smrti.
Rana kineska alhemija bila je povezana s taoističkom filozofijom. Njeni sljedbenici nastojali su da produže život usklađivanjem tijela s kosmosom.
Alhemičari su pripremali napitke za koje su tvrdili da održavaju život, koristeći materijale poput žada i cinabarita, minerala koji sadrži živu.
"Živa i cinabarit bili su posebno cijenjeni zbog svojih izuzetnih hemijskih svojstava i sposobnosti da brzo mijenjaju stanje", kaže Marsili.
"Po analogiji se vjerovalo da se njihove moći na neki način mogu prenijeti na ljude i omogućiti im da preobraze osnovne elemente od kojih je ljudsko tijelo sačinjeno."
Ko je bio Sju Fu i šta je tražio preko mora?
Jedan od najpoznatijih alhemičara povezanih s carevom potragom bio je Sju Fu.
Prema zapisima Sime Ćena, on je govorio o besmrtnicima koji žive na planini Penglaj, negdje u moru istočno od kineske obale. Tvrdio je da tamo postoji čarobna biljka koja daruje besmrtnost.
Prema predanju, car ga je 219. godine prije nove ere poslao u potragu za Penglajem.
Kada se Sju Fu nekoliko godina kasnije vratio, tvrdio je da mu je putovanje spriječilo ogromno morsko stvorenje. Zatražio je strijelce koji bi ubili čudovište i krenuo na novu plovidbu.
Ni drugi pokušaj nije donio eliksir. Po povratku je caru rekao da je pronašao besmrtnike, ali da oni zahtijevaju mnogo bogatiji dar: hiljade mladih ljudi, vješte zanatlije, sjeme i žitarice.
Ćin Ši Huang pristao je na zahtjev. Sju Fu je zaplovio treći put i više se nije vratio.
Sima Ćen zapisao je da je stigao u zemlju s "ravnim ravnicama i prostranim močvarama", gdje se proglasio kraljem.
Da li su napici za dugovječnost mogli izazvati carevu smrt?
Dok je potraga za besmrtnošću ostajala bez rezultata, Ćin Ši Huang umro je 210. godine prije nove ere, u 49. godini, od iznenadne i misteriozne bolesti.
Pojedini naučnici pretpostavljaju da su ga mogli otrovati napici koje su pripremali alhemičari. Marsili, međutim, naglašava da se takva mogućnost ne može potvrditi dok carev grob ne bude istražen iskopavanjem.
Smrt je bila neočekivana i izazvala je krizu nasljeđivanja prijestola.
Dinastija Ćin, kojoj je car predviđao trajanje od 10.000 generacija, propala je oko 206. godine prije nove ere. Zamijenila ju je dinastija Han.
Zašto legenda o Sju Fuu i danas živi u Japanu i Koreji?
Iako je Sju Fu misteriozno nestao iz kineskih izvora, priča o njemu nastavila je da živi. Danas su njegovom putovanju posvećene desetine spomenika u Japanu i Koreji.
"Priča se da je donio napredna znanja i postupke u poljoprivredi, ribolovu, lovu na kitove, medicini, proizvodnji papira i drugim oblastima", kaže Imđung Kim, istoričarka sa Univerziteta Meiđi.
"Predanja o Sju Fuu prenosila su se u različitim dijelovima Kine, Japana i Koreje, a legenda o njegovom putovanju na istok dobijala je sve fantastičniji i misteriozniji karakter."
Zbog toga je istraživačima teško da razdvoje istorijske činjenice od kasnijih predanja.
Pojedini lokaliteti i tradicije u Koreji ukazuju na vjerovanje da se Sju Fu zaustavio na Korejskom poluostrvu prije nego što je stigao u Japan, gdje je poznat kao Đofuku.
U prefekturi Saga, na japanskom ostrvu Kjušu, lokalna predanja povezuju ga sa svetilištima i predmetima koji mu se pripisuju, poput novčića i cinabarita. Ipak, konačni arheološki dokazi njegovog dolaska i dalje nedostaju.
Brojni zapisi i predmeti iz okoline Hadasua, dalje na sjeveru, navode se kao mogući tragovi da se tamo nastanio.
Šta bi priča o njegovom putovanju mogla predstavljati?
Putovanje koje se pripisuje Sju Fuu vremenski pripada ranom periodu Jajoi, obilježenom prelaskom s lova i sakupljanja hrane na uzgoj riže i obradu metala.
U to vrijeme brojni doseljenici putovali su iz Kine prema Koreji i Japanu, donoseći sa sobom tehnologiju i znanja.
Zbog toga dio naučnika legendu o Sju Fuu posmatra kao širi simbol migracija i razmjene znanja širom istočne Azije.