Pljesak je toliko prirodna reakcija na nešto upečatljivo, radosno ili uzbudljivo da se rijetko zapitamo odakle zapravo potiče.
Ipak, zanimljivo je zbog čega odobravanje, zahvalnost ili sreću izražavamo upravo glasnim udaranjem dlanova.
Tragovi iz praistorije
Naučnici pretpostavljaju da porijeklo pljeska seže duboko u evolucijsku prošlost čovjeka, vjerovatno u period prije razvoja složenog jezika.
Naši preci su glasnim pljeskom možda privlačili pažnju, pokušavali da postanu središte grupe, iskazivali nervozu ili nelagodu, ali i zastrašivali suparnika ili grabljivca.
Pljesak nema samo zvučnu, već i vizuelnu ulogu. Poput mahanja rukama, mogao je služiti kao znak kojim se pokušavalo privući nečiju pažnju.
Budući da je toliko dugo prisutan u ljudskoj istoriji, stručnjaci smatraju da je pljeskanje gotovo usađeno u ljudsko ponašanje. Pretpostavlja se i da ne postoji kultura koja ne koristi neki oblik pljeska kao sredstvo komunikacije.
Nije svaki pljesak isti
Psiholozi razlikuju nekoliko vrsta pljeska, u zavisnosti od njegove svrhe i okolnosti u kojima se pojavljuje.
Motivacioni pljesak služi podsticanju i ohrabrivanju osobe da nastavi ili ostvari neki cilj. Razigrani pljesak obično je ritmičan i usklađen sa igrom ili muzikom.
Protokolarni pljesak prati službene događaje, govore i politička obraćanja. Govornici ga ponekad namjerno izazivaju, dok ga publika koristi kako bi pokazala slaganje sa izrečenim.
Najpoznatiji oblik u današnjoj kulturi ipak je pljesak kojim publika izražava zahvalnost, divljenje, oduševljenje ili zadovoljstvo nakon uspješne izvedbe.
Pljesak nakon nastupa
Iako praistorijski ljudi nisu priređivali predstave u današnjem smislu, moguće je da je pljesak kao znak odobravanja nastao još u ranim ljudskim zajednicama.
Kada su se počele razvijati društvene grupe, pojavili su se muzika, pripovijedanje i zajednički obredi. Nakon posebno dojmljive priče ili muzičke izvedbe ljudi su mogli reagovati pljeskanjem, povicima, udaranjem nogama o tlo ili drugim načinima stvaranja buke.
Za takvu pretpostavku nema čvrstih dokaza, pa se ne može sa sigurnošću utvrditi kada je pljesak postao oblik zahvalnosti izvođačima.
Najstariji pisani tragovi o pljeskanju pojavljuju se u nekim od najranijih dijelova Biblije. U Drugoj knjizi o Kraljevima pljesak se spominje kao izraz slavlja tokom krunisanja kralja Joaša. Taj tekst nastao je prije više od 2.500 godina, u 6. vijeku prije nove ere.
Grci su udarali nogama
Stari Grci su, prema nekim navodima, nakon predstava radije udarali nogama o pod nego pljeskali. Ipak, s obzirom na to da su njihove publike znale biti veoma glasne i burne, moguće je da su koristile i pljesak.
Rimljani su pljesak sigurno koristili kao znak odobravanja, ali nisu uvijek udarali dlanom o dlan. Publika je ponekad samo pucketala prstima, naročito kada je željela pokazati umjereno zadovoljstvo.
Kada bi bila posebno oduševljena, publika je mogla mahati togama ili bijelim maramicama.
Pljesak kao priznanje uspješnoj izvedbi tako se učvrstio još u antičko doba, a Rimljani, vjerovatno i Grci prije njih, bili su među prvim kulturama koje su ga povezale sa pozorištem i javnim nastupima.
Nekada se pljeskalo usred izvedbe
Pravila pljeskanja mijenjala su se kroz istoriju. Sve do 18. i 19. vijeka nije bilo neobično da publika zaplješće usred predstave ili muzičke izvedbe ako bi je neki dio posebno oduševio.
Volfgang Amadeus Mocart je u pismu ocu nakon izvedbe 1778. godine opisao kako je publika usred prvog stava burno reagovala na dio kompozicije za koji je unaprijed znao da će ostaviti snažan utisak.
Takva reakcija tada se smatrala pohvalom izvođaču i kompozitoru. Danas bi pljeskanje usred klasičnog koncerta vjerovatno izazvalo negodovanje drugih posjetilaca, a u nekim slučajevima i upozorenje osoblja.
Pljesak je tako tokom hiljada godina ostao isti jednostavan pokret, ali su se njegovo značenje i pravila upotrebe stalno mijenjali, prenosi Bljesak.