Dositej, odnosno, Dimitrije Obradović rođen je u Banatu, pretpostavlja se 1739. godine, blizu Temišvara, u južnoj Ugarskoj. Kao dječak, pored poslova šegrta u dućanu, sve slobodno vrijeme provodio je u čitanju žitija svetačkih i maštao o tome da se posveti. Pošto je rano ostao bez roditelja, njegova budućnost zavisila je od vlastitih ideja.
Ljubav prema knjigama i traganje za znanjem doveli su ga u manastir Hopovo 1757. Sljedeće godine je zamonašen i dobio je ime Dositej. Ali pravi poziv za njega bio je van manastira, u svijetu, gdje su velike knjižnice i dobre škole. Sanjao je o pravom pozivu, i poslije dvije godine krenuo je na put.
Po kineskom pristupu nama upravlja društveni tao (put). Prevod riječi etika na kineski je tao te što znači putevi i vrline.
Bukvica i Orfelin
Put ga je vodio u Dalmaciju, gdje je bio učitelj, pa u Boku Kotorsku, pa iz Splita na Krf, a odatle na Svetu Goru, pa u Smirnu. Naučio je latinski, italijanski i grčki jezik, a na povratku sa putovanja i albanski. Proučavao je bogoslovske nauke, životopis, moralnu filozofiju, književnost. Prvi dio putovanja trajao je deset godina i ponovo se vratio u Dalmaciju.
Upoznavao je narode i počeo da piše na molbu jedne mlade djevojke, kćerke srpskog sveštenika. Sabrao je i preveo nekoliko odabranih besjeda sv. Jovana Zlatoustog, postavio po azbučnom redu i poklonio knjigu lijepoj mladoj čitateljki. Ona je toliko bila blažena da je svoj dar pokazivala, a zatim su drugi oduševljeno prepisivali knjigu, i ona je postala popularna i širila se po cijeloj Dalmaciji pod imenom Dositejeva bukvica.
Po povratku sa istoka, okreće se ka Zapadu. Boravio je u Beču šest godina, gdje je učio francuski i njemački jezik i druge podučavao francuskom i srpskom. Obogaćen znanjem različitih jezika, grčkih i latinskih klasika, sada je svoje znanje širio na savremene njemačke i francuske pisce. Poslije boravka u Modri i Sremskim Karlovcima nastavlja put u Italiju. Preko Grčke i Moldavije krug putovanja nastavlja na univerzitetu u Haleu, gdje je slušao predavanja kod profesora Eberharda 1782. Sljedeće dvije godine boravi u Lajpcigu, ljetni semestar provodi na Univerzitetu u Lajpcigu, objavljuje Pisma Haralampiju, Život i priključenija, Sovjete zdravoga razuma i Slovo poučiteljno, djela sa kojima je nastala naša moderna književnost.
Slavenoserbski magazin, to jest Sobranije raznih sočinenija i prevodov, prvi časopis među južnim Slovenima, objavio je Orfelin 1768. godine u Veneciji, u štampariji Dimitrija Teodosija. Prvi i jedini broj sačinjen je po uzoru na ruski časopis koji je uređivao Gerhard Fridrih Miler u Moskvi za Rusku akademiju od 1755-1764. godine. Veliki dio priloga u Slavenoserbskom magazinu preuzet je upravo iz tog časopisa, i u njemu je napisan Orfelinov program prosvećenosti.
U časopisu se ističe savremenost i za doba prosvećenosti se kaže da je to epoha koja „osjeća da je u njoj jedna nova snaga na djelu“ i da „čitavo osamnaesto stoljeće postavlja problem duhovnog napretka“. To je vrijeme napredovanja znanja utemeljenog na uvjerenost u čovjekovu univerzalnu prirodu. Osim razumljivog jezika, prevođenja i štampanja knjiga na svom jeziku, potrebna je odgovarajuća forma prenošenja znanja. Pisane tekstove u magazinu hijerarhijski je poređao u religijska, građanska i praktična znanja. Orfelin svoje čitaoce pretpostavlja kao bića u prosvećenosti. Svijest o tom dobu i temelju prosvećenosti počiva na količini znanja i zahtjevu da tim znanjem raspolaže što veći broj ljudi.
Programski nastavak Magazina je Dositejevo djelo Pisma Haralampiju iz 1783. u kome kaže: „Zašto je drugo Bog dao čovjeku razum, rasuđenje i slobodnu volju, nego da može rasuditi, raspoznati i izabrati ono što je bolje?“ Šta god hoćete da vam čine drugi ljudi, činite i vi njima. A šta je to, pita se Dositej? Da nas puste da živimo u miru po našem zakonu, da nam ne čine nikakvo zlo, da nam opraštaju naše slabosti i greške. Da nas vole i poštuju, i da nam pomažu u našim potrebama. To isto i mi smo dužnu svima ljudima na svijetu.
A u djelu Sovjeti zdravoga razuma Dositej nam kaže: „Meni će preko mjere plaćeno biti kada kogod od moga roda kaže, kada nada mnom zelena trava naraste: Ovde leže njegove srpske kosti! On je ljubio svoj rod! Vječna mu pamet!“ Ovim je želio da pokaže koliko mu je stalo da njegov uticaj na Srbe pravda „saglasnošću njegovog života i njegovih djela“. On je izložio sebe kao mislećeg čovjeka sudu savremenika i potomaka, prenosi Serbian Times.
Za Dositeja prvorodna Božja kći je Istina. „Samo ću istinu ljubiti, o njoj ću se starati, nju ću s toplim i čistim srcem željeti“, prenosi nam Dositej i dodaje da će pisati kao da stoji pred svevidećim božjim okom. Istina se nalazi u knjigama, i zato nam on poručuje: „Knjige, braćo moja knjige, a ne zvona i praporce!“ Učio nas je da prvo valja izabrati nekoliko dobronamjernih mladića, sklonih ka nauci i oštroumnih i poslati ih da uče. Kad dobro izu če biće učitelji naše djece i sastavljaće knjige. Dok oni uče, zidaće se škole. Najprije dvije: jedna za mušku, a druga za žensku djecu. Dositej kaže: „Sva ova razmišljenija uzrokovala su u meni naša poslovica: Ne kaj se dobro čineći.“
Godinu dana poslije Pisma Haralampiju, na pitanje „Šta je prosvećenost?“ Imanuel Kant izriče lozinku prosvećenosti. „Prosvećenost je izlazak čovjeka iz stanja njegove samoiskrivljene nezrelosti. Nezrelost je nemoć da se svoj razum upotrebljava bez vođstva nekog drugog. Ta nezrelost je samoiskrivljena onda kad njen uzrok ne leži u nedostatku razuma, nego u pomanjkanju odlučnosti i hrabrosti da se njime služi bez tuđeg rukovođenja. Sapere aude! Imaj hrabrosti da se služiš sopstvenim razumom! – to je lozinka prosvećenosti.“
Savjeti zdravog razuma
Kant na ovaj način potvrđuje savremenost Dositejeve težnje da čovjek „slobodno misli o svakoj stvari, rasuđuje i govori“ (Savjeti zdravog razuma). Mišel Fuko čak kaže da postoji superpozicija univerzalne, slobodne i javne upotrebe uma. Dositej ističe da je jezik ključni činilac nacionalnog identiteta. On je za nacionalnu pripadnost isticao mnogo širi princip od jedinstva vjere i crkve, to je princip jedinstva jezika i roda. Kako kaže: „Vjera i zakon može se promijeniti, a rod i jezik nikada.“ Jezik je za njega i sredstvo prosvećivanja.
Dositej je boravio u Londonu šest mjeseci, do juna 1785. Stanovao je iza Saborne crkve sv. Pavla. Za ovo kratko vrijeme naučio je da čita, razumije, prevodi i pomalo govori engleski jezik. Na jednoj knjizi koju je primio na dar od Ser Vilijama Fordajea i Livija DŽema, u posveti piše: „Dositeju Obradoviću, Srbinu, čovjeku raznim jezicima vještom, najsvetijim vladanjem odličnim… Malen, ali najiskrenije ljubavi i prijateljski zalog, najdragovoljnije po zasluzi prinesoše.“ Ova kratka posjeta Engleskoj veoma je uticala na Dositeja, koji je govorio da su oni najprosvećeniji narod u Evropi i da najslobodnije misle. Poslije povratka i trogodišnjeg boravka u Beču, putuje u Njemačku i 1788. u Lajpcigu objavljuje Basne i drugi dio knjige Život i priključenija. Dositejev treći boravak u Beču bio je od 1789-1802, gdje štampa Pjesmu o izbavljeniju Serbije i Sobranije.
Kada se čitaju djela velikih i blaženih lica koji su radili i živjeli da razvijaju veliko dobro, sreću, radost i blagodarnost ljudima svoga vremena, kao da nisu ni za šta drugo na ovaj svijet ni poslati. Živjeli su hiljade godina prije nas i dobro činili, a mi danas imamo osjećaj i dragi su nam kao da žive u naše vrijeme i kao da nama sva ova dobra čine koja su stvorili i pokazali. Osjećamo radost dok pominjemo njihova imena, prenosi nam svoje utiske Dositej. On kaže: prekrasna mudrost je kada su prirodni razum sa ljubavlju i pravdom u čestitosti sjedinjeni.
Dositej nas u Sobraniju savjetuje kako da se uči. Najvažnije je da se nauči osnovno i dovoljno znanje jezika na kome su najbolje knjige na svijetu. Zatim, da ispita i prepozna svoju prirodnu sklonost kojoj ga materiji i nauci srce vuče, jer „Čudna je neka tajna u duši čovječanskoj da u onome čemu se najvećma ko naklanja, u tome i preduspeva.“ Veoma je važno postavljanje pitanja: šta ste vidjeli, čuli, govorili, čitali, naučili i činili? Tako se otvara um i urazumljuje duša i upravlja na svako dobro i pohvalno znanje i stvaranje. Najveće dostignuće jeste da čitalac jedne knjige savršeno razumije napisano, i da to može da pojmi svojim duhom, a kada ostavi knjigu, svojim riječima i besjedom može o tome da vodi razgovor.
Do izbijanja Prvog srpskog ustanka boravio je u Veneciji i Trstu. Emotivno je doživio vijesti o ustanku i piše čuvenu pjesmu Vostani Serbije:
„Ti vozdvigni tvoju carsku glavu gore,
Da te opet pozna i zemlja i more.
Pokaži Evropi tvoje krasno lice,
Svetlo i veselo kao vid Danice.
Vostani Serbije!
Davno si zaspala,
U mraku ležala.
Sada se probudi
I Serblje vozbudi!“
Trst napušta 1806. i u septembru tajno prelazi Dunav kod Smedereva i sastaje se sa Karađorđem. Zatim, u Bukureštu postaje diplomata ustaničke Srbije. Iz Zemuna 1807. prelazi u Beograd i otvara Veliku školu, od koje potiče naš Univerzitet. U januaru 1808. postaje član Praviteljstvujuščeg sovjeta. Iste godine osniva bogosloviju i postaje glavni direktor škola Srbije. Na skupštini narodnih starješina u Beogradu, 11. januara 1811. godine izabran je za ministra prosvjete Srbije. Preminuo je 28. marta 1811.
„Dositej ima puno neospornih zasluga. On je osnivač nove srpske književnosti, on je prvi zatočnik pisanja na narodnom jeziku, on je veliki kulturni reformator i narodni prosvjetitelj, on je naš prvi moralist i filozof, on je prvi branilac našeg cjelokupnog narodnog jedinstva. On je sve to i još mnogo drugo, i te su mu zasluge danas priznate svuda i od svakoga.“
Zaharija Orfelin želio je da podigne opšti kulturni nivo prenošenjem širokog kruga znanja. Kod Dositeja superiornost se ne traži samo u širini znanja nego i u djelotvornosti mišljenja, pošto je za Dositeja jezik kao sredstvo prosvećivanja nije prosto prenošenje znanja nego i instrument mišljenja. „To je ključna razlika u programima prosvećenosti Zaharija Orfelina i Dositeja Obradovića: Orfelin prosvećenost shvata kao povećavanje količine znanja, dok je za Dositeja prosvećenost način mišljenja.“