Smrtonosna epidemija koja je prije gotovo 2.500 godina opustošila Atinu možda je bila izazvana neuobičajeno virulentnim, invazivnim sojem bakterije Salmonella enterica, smatra grupa istraživača. Ipak, njihova teorija nije konačan odgovor na jednu od velikih zagonetki antičke istorije, a pojedini stručnjaci osporavaju njenu uvjerljivost.
U ljeto 430. godine prije nove ere Atinom se proširila tajanstvena bolest. Oboljeli su dobijali visoku temperaturu, upalu očiju, povraćali su i patili od teškog proliva. Kod nekih su se javljali delirijum i gubitak pamćenja, dok su se drugima na koži pojavljivale rane i gnojni plikovi. Mnogi su umirali u roku od nekoliko dana.
Epidemija se vraćala u uzastopnim talasima, a prema procjenama usmrtila je između četvrtine i trećine stanovništva Atine. Među žrtvama je bio i uticajni vojskovođa i državnik Perikle.
Grčki istoričar Tukidid preživio je bolest i ostavio upečatljivo svjedočanstvo o njenim simptomima i posljedicama. Njegov opis vijekovima zbunjuje istraživače, koji su kao moguće uzročnike navodili velike boginje, trbušni tifus, male boginje i bubonsku kugu.
Nova studija u središte rasprave stavlja bakteriju koju javnost mnogo češće povezuje s trovanjem hranom nego s razornom epidemijom.
Kako je rat stvorio uslove za širenje bolesti?
Epidemija je pogodila Atinu u posebno osjetljivom trenutku, tokom druge godine Peloponeskog rata protiv Sparte. Taj razorni sukob doprinijeće završetku zlatnog doba antičke Grčke.
Umjesto direktnog sukoba s nadmoćnijom spartanskom kopnenom vojskom, Perikle je pozvao stanovnike okolnih seoskih područja da potraže zaštitu iza atinskih zidina. Atina se u borbi oslanjala na svoju mornaricu i napade s mora.
Desetine hiljada ljudi slile su se u grad. Mnogi su utočište pronašli u hramovima, na javnim prostorima i u improvizovanim nastambama.
Strategija koja je trebalo da ih zaštiti od spartanske vojske mogla je, međutim, stvoriti povoljne uslove za širenje zaraze.
"Atina u ratnim uslovima bila je gotovo savršeno okruženje za ovu bolest", kaže Kristina-Marija Trakateli, vanredna profesorica interne medicine na Aristotelovom univerzitetu u Solunu i vodeća autorka nove studije.
Prema njenom tumačenju, naglo povećanje broja stanovnika moglo je olakšati širenje bakterije Salmonella enterica, dok su teški ratni uslovi povećavali rizik od razvoja smrtonosnog oblika infekcije.
"Pothranjenost, prenatrpanost i loši sanitarni uslovi pretvaraju salmonelu iz crijevne infekcije u smrtonosnu infekciju krvotoka", navodi Trakateli.
Zašto invazivna salmonela može biti toliko opasna?
Bakterijska vrsta Salmonella enterica, koja može izazvati uobičajeno trovanje hranom, može biti odgovorna i za potencijalno smrtonosnu bolest.
"Razlika je u tome kako se infekcija ponaša", objašnjava Trakateli.
Kod zdravih ljudi salmonela se, prema njenim riječima, uglavnom zadržava u crijevima i izaziva nekoliko dana proliva. Kod osoba oslabljenih pothranjenošću ili stresom bakterija može dospjeti u krvotok i proširiti se po organizmu.
"Takva bolest mnogo više liči na trbušni tifus nego na trovanje hranom", kaže ona.
Tada se mogu pojaviti visoka temperatura, zbunjenost i ozbiljne komplikacije koje zahvataju više organa.
Invazivne infekcije netifusnim sojevima salmonele mogu biti smrtonosne i danas. U jednoj studiji njihova procijenjena stopa smrtnosti iznosila je približno 20 odsto.
Koje tragove istraživači pronalaze u Tukididovom opisu?
Trakateli i njene kolege ponovo su analizirali Tukididovo svjedočanstvo, upoređujući opisane simptome i način širenja bolesti s različitim zaraznim oboljenjima. Razmotrili su i ranije arheološke nalaze i rezultate analiza drevne DNK.
Posebnu pažnju privukao im je opis sudbine životinja koje su se hranile ljudskim ostacima.
"Sve ptice i zvijeri koje se hrane ljudskim tijelima ili su izbjegavale da ih dodirnu, iako su mnoga ležala nesahranjena, ili su ugibale nakon što bi ih okusile", zapisao je Tukidid, navodeći pse kao najjasniji primjer.
Trakateli taj detalj smatra jednim od ključnih tragova.
"To je jedan od najvažnijih tragova u cijelom svjedočanstvu. Bolest koja ubija i životinje i ljude mora biti sposobna da prelazi s jedne vrste na drugu. Sam taj detalj isključuje većinu ranije predloženih bolesti", tvrdi ona.
Za razliku od velikih boginja, trbušnog tifusa i malih boginja, čiji uzročnici inficiraju ljude, netifusni sojevi salmonele mogu inficirati i ljude i životinje.
Prema njenoj procjeni, invazivna netifusna salmonela najbolje odgovara i drugim elementima Tukididovog opisa: visokoj temperaturi, povraćanju, prolivu i delirijumu, ali i velikoj smrtnosti i prividnom imunitetu preživjelih.
Šta je pokazala analiza zuba iz masovne grobnice?
Istraživači su se vratili i studiji iz 2006. godine, zasnovanoj na ostacima pronađenim u masovnoj grobnici na atinskom groblju Kerameikos.
Arheolozi su tamo otkrili ostatke približno 150 ljudi, na brzinu sahranjenih otprilike u vrijeme epidemije.
Naučnici su analizirali DNK iz tri drevna zuba i saopštili da su pronašli tip bakterije Salmonella enterica odgovoran za trbušni tifus.
Testovi na druge moguće uzročnike, uključujući bakterije odgovorne za bubonsku kugu i epidemijski pjegavi tifus, bili su negativni.
Međutim, drugi istraživači osporili su te rezultate, navodi History. Tvrdili su da pronađeni fragmenti DNK nisu dovoljno uvjerljivo odgovarali uzročniku trbušnog tifusa, da možda uopšte nisu poticali od salmonele i da su mogli pripadati nepovezanoj bakteriji koja je naknadno kontaminirala ostatke.
Trakateli priznaje ograničenja prvobitnih testova, ali smatra da nalazi ipak upućuju na bakteriju Salmonella enterica, moguće na neki njen netifusni soj.
"Posmatrala bih ih kao signal koji upućuje na salmonelu, a ne kao dokaz bilo kojeg konkretnog tipa", kaže ona.
Zašto dio stručnjaka osporava novu teoriju?
Uprkos novom tumačenju, ostaju pitanja o tome koliko se salmonela zaista uklapa u Tukididovo svjedočanstvo.
"Netifusna salmonela kao uzročnik atinske kuge veoma je malo vjerovatna, i iz kliničkih i iz epidemioloških razloga", smatra Robert Dž. Litman, istoričar sa Univerziteta Havaji koji je proučavao ovu epidemiju.
Litman ukazuje na Tukididov opis osipa s gnojnim plikovima koji je prekrivao tijela oboljelih. Takav simptom nije karakterističan za infekcije salmonelom.
Takođe podsjeća da je antički istoričar opisao veoma zaraznu bolest koja se brzo širila stanovništvom. Netifusna salmonela, ističe Litman, ima znatno nižu stopu prenošenja od bolesti poput velikih boginja i epidemijskog pjegavog tifusa.
Može li se konačno utvrditi uzrok atinske epidemije?
Uprkos brojnim teorijama, nijedan uzročnik do sada nije konačno povezan s epidemijom koja je opustošila Atinu.
Nova hipoteza zato ostaje predmet naučne rasprave, uz neslaganja o tumačenju istorijskih opisa i pouzdanosti ranijih genetičkih nalaza.
Naprednije analize DNK iz drevnih ostataka mogle bi pružiti najbolju priliku da se utvrdi šta je zaista izazvalo jednu od najsmrtonosnijih epidemija antičkog svijeta.