Kada je neko u ratno proljeće 1999. godine smislio pošalicu "Nismo znali da je nevidljiv", vjerovatno nije ni slutio da je ona u stvari - istorijska činjenica.
Kada su pripadnici 3. diviziona 250. raketne brigade PVO Vojske Srbije gađali cilj, nisu znali koji je tip aviona u pitanju
Prvih dana napada NATO na ciljeve u tadašnjoj SR Jugoslaviji, 3. raketni divizion 250. raketne brigade RVO bio je razmješten na ratnom položaju kod Šimanovaca.
Divizion po formaciji ima četiri lansirne rampe sa po četiri rakete zemlja-vazduh „Neva-M“, radare (osmatrački i nišanski), stanicu za praćenje, ljudstvo i tehniku za podršku i marševanje (prebacivanje sa položanja na položaj), ukupno oko 200 ljudi. Tu su se nalazili od prve ratne noći kada su napustili svoj mirnodopski položaj pored Jakova.
Iz Jakova su otišli 24. marta uveče - posljednji kamion napustio je kompleks nepunih sat vremena prije nego što su ga pogodile krstareće rakete, rekao je potpisniku ovih redova u razgovoru za nedjeljnik Vrijeme tadašnji kapetan I klase, oficir za vođenje Senad Muminović. "Pogodili su tačno u centar, gde je bio smešten radar. Naravno, tu smo stavili lažni a pravi je bio sa nama", prenosi Aero.rs.
Prethodnih mjeseci obavljane su pripreme, intenzivno uvježbavanje ljudstva i razmještaj dijela tehnike i rezervi za sukob koji je bio sve više neminovan, prvo u oktobru 1998., zatim i početkom 1999.
"Ako vas obore, recite da niste neprijatelji"
Za operaciju Allied Force (Saveznička snaga), pripremala se i druga strana. Američko vazduhoplovstvo (USAF) prebaziralo je, pored ostalih, i 8. eskadrilu opremljenu avionima F-117 u drugoj polovini februara iz baze Holouman u Novom Meksiku u Aviano u sjevernoj Italiji.
Dok je za Vojsku Jugoslavije (VJ) glavni nedostatak bio tehnička (ne)opremljenost, američki piloti su se u svojim istupima poslije sukoba žalili na "politička ograničenja koja su ih onemogućavala da primijene optimalnu taktiku".
"Cijeli scenario je bio konfuzan u početku, iz razloga što [...] je uključivao više različitih entiteta, kao NATO i UN i kad smo počeli da letimo, nismo još razvili odgovarajuća pravila postupanja i morali smo da se oslonimo na ona koja su pisana za ono što su u stvari misije održavanja mira. Vjerovali ili ne tih prvih nekoliko noći rata, govoreno nam je da ako nas obore i zarobe trebamo da tvrdimo da nismo neprijateljski vojnici. To je naravno bilo smiješno", rekao je u jednom kasnijem intervju danas potpukovnik u penziji Darel - Dejl Zelko (Darrel P. Zelko), čije je obaranje iznad Srbije i izvlačenje iz dubine protivničke teritorije, prema njegovim riječima bilo "veoma potrebno otrežnjenje".
Dvadeset sedmog marta 1999., Zelko, iskusan pilot F-117 koji je učestvovao u Pustinjskoj oluji i u prvoj i trećoj noći napada na SRJ imao je za cilj "jako branjene mete u i oko Beograda koje su bez uspjeha napadane i predhodnih dana" – kasnije je u jednom predavanju pomenuo da je u pitanju bio "važan komunikacioni i komandni centar u Beogradu", navjerovatnije brdo Straževica kod Rakovice.
F-117stelt, strategijski bombarderi B-2 Spirit
"Imao sam jak osjećaj da ako ijedne noći postoje uslovi da moj avion obore, bila je to ova“, kaže američki pilot koji je svoje protivnike na jugoslovenskoj strani opisivao kao "veoma obučene, sposobne, ekstremno motivisane i opremljene najmodernijom ruskom tehnikom".
F-117 su poletjeli iz Avijana, preko Italije i Slovenije do Mađarske gdje su se u vazduhu dopunili gorivom i u planirano vrijeme ušli u Srbiju.
„Letio sam uz rumunsku granicu i napravio desni zaokret ka Beogradu koji sam preletio u pravcu istok-zapad“. Dejstvo po meti Zelko opisuje kao uspješno uz napomenu "ali po koju cijenu".
Šimanovci, treća ratna noć, dvije borbene posluge i pukovnik Gvozden Đukić
Treći dan i četvrtu ratnu noć, pripadnici 3. diviziona 250. raketne brigade bili su u "pripravnosti jedan" na svom prvom, od 22 koliko su ih promijenili za 78 dana, ratnom položaju i čekali.
Zanimljivo je da to bio jedini uređeni – ali ne sasvim odgovarajući, jer je pravljen za stariji sistem Dvina - položaj koji zaposjeli, ostale su tokom rata improvizovali u ravnici. Do tada im protivnički avioni nisu ulazili u domet dejstva (u idealnim uslovima raketni sistem „Neva-M“ može gađati ciljeve do 27 km kose udaljenosti).
25 godina od obaranja F 117
Bitan momenat je da su bili prisutni i komandant Dani i zamjenik Aničić u trenutku "borbenog rada" - Aničić je popodne bio od 14 do 18 časova bio sa još dva pripadnika na zadatku imitacije zračenja kako bi se zavarao neprijatelj i nije se na vrijeme vratio tako da je Dani i poslije svoje smjene nastavio da komanduje poslugom.
"Tog dana smo imali tehnički problem sa radarom P-18", priča Muminović. "Komandat potpukovnik Dani došao je u kontrolu i poslao poslugu – koji su ujedno i tehničari – da intenzivira otklanjanje kvara i po njegovom uključivanju na pokazivaču su uočeni ciljevi u vazdušnom prostoru". U dokumentarnom filmu 21 sekund o ovom događaju i svojim istupima u medijima, ratni komandant Dani pominje "jednu malu modifikaciju" koja je po njegovom naređenju – i uprkos odbijanju nadređenih da je odobre - napravljena i koja je omogućila otkrivanje aviona stelt tehnologije. Kasnije je porekao te svoje tvrdnje i potvrdio da nije bilo nikakve izmjene na radarima i raketama, uz napomenu da su sva sredstva tokom eksploatacije kontinuirano modernizovana.
21 sekunda
"U tom trenutku nismo razmišljali da li je stelt avion ili ne, za nas je to bio cilj, bili smo sasvim usredsređeni na njega. Video se malo slabije - što mi raketaši kažemo 'manje tačaka u pački' - ali ipak dovoljno da ga pratimo. Iz trećeg pokušaja, operatori su prihvatili cilj na praćenje, i rukovalac gađanja je mogao da naredi lansiranje raketa", nastavlja Muminović.
Potpukovnik Dani je kasnije rekao da je umjesto pune komande - koja treba koja treba da sadrži i fratu"cilj uništi" i metod, samo viknuo: "Lansiraj!"
"Tačka na ekranu postaje veća i odjednom se pretvorila u mnogo malih tački koje potom nestanu", opisao je taj prizor deset godina kasnije oficir za vođenje Muminović. Od zahvata cilja do pogotka prošlo je oko 20 sekundi. Istorija vazdušnog ratovanja zabilježiće ovaj trenutak, 27. marta 1999. u 20:42 kao datum prvog - kasnije se ispostavilo i jedinog - obaranja stelt aviona F117 u ratnom sukobu.
Zanimljivo je da je zaslugom prvo konspiracije a potom i ratne propagande po medijima dugo hvaljen pukovnik Gvozden Đukić, kao čovjek koji je bio na čelu jedinice koja je oborila F-117.
Nepunih deset godina kasnije F-117 je povučen iz upotrebe i mjesto je ustupio modernijim avionima u eskadrilama američkog vazduhoplovstva, ispostaviće se ne baš zauvijek, kasnije određeni broj primjeraka vraćen u upotrebu. Pojedini avioni nalaze se kao eksponati u muzejima (uključujući i dijelove aviona 82-806 u beogradskom Muzeju vazduhoplovstva i prostorijama 250. raketne brigade), izloženi ispred vazduhoplovnih baza ili rasklopljeni u rezervi. Oko 1200 djelića aviona koji je oborio jugoslovenski PVO prodato je kao kolekcionarski predmet uz sertifikat o autentičnosti. Raketni sistem S-125M Neva-M i danas je u upotrebi u 250. brigadi sada srpskog RV i PVO.
Zoltan Dani je na svoj zahtjev penzionisan i živi u rodnom Skorenovcu kod Kovina gdje je otvorio – kažu, veoma uspješnu – pekarsku radnju. Dvojica oficira susreli su se 2011. godine, inicijativom producenata dokumentarnog filma Drugi susret Željka Mirkovića i posjetili jedan drugog.
Tako je bilo i ove godine, kada su F-117 na torti zajedničlki "oborili" Zoltan Dani i Senad Muminović.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.