MOSKVA - Oprema pripadnika ruskih specijalnih snaga GRU-a uključuje i predmete koji bi prosječnom čovjeku mogli izgledati prilično neobično. Jurišna puška, nož i eksploziv sasvim su očekivani, ali tanki bijeli svileni šal, uredno složen u posebnom džepu kombinezona, na prvi pogled djeluje kao potpuna suprotnost vojnoj opremi.
Ipak, nije riječ ni o sentimentalnosti, ni o praznovjerju, niti o reliktu prošlosti. Ovaj šal nije dio opreme u klasičnom smislu, već praktičan alat koji u određenim okolnostima može biti veoma važan, piše Russian Seven.
Priča o njegovom nastanku ujedno pokazuje kako se ratovanje ne svodi samo na upotrebu oružja, već podrazumijeva prikupljanje informacija, prilagođavanje situaciji i sposobnost komunikacije u neprijateljskom okruženju.
Problem koji oružje ne može riješiti
Specijalne snage GRU-a prvobitno su formirane za djelovanje duboko iza neprijateljskih linija. To je značilo da njihovi pripadnici moraju biti sposobni da izvršavaju zadatke na područjima gdje lokalno stanovništvo i neprijateljski vojnici ne razumiju ruski jezik.
Zarobljavanje "jezika", odnosno neprijateljskog vojnika od kojeg se mogu dobiti operativno važne informacije, tradicionalno je predstavljalo jedan od zadataka izviđačkih grupa.
Na osnovu podataka dobijenih od zarobljenih neprijateljskih vojnika, obavještajci mogu pokušati da utvrde raspored jedinica, njihov broj, naoružanje, položaje i planove.
Istoričar specijalnih snaga Aleksandar Sever navodi da ispitivanje nije samo razgovor, već posebna oblast borbene obuke koja se uvježbava na poligonima, u uslovima koji bi trebalo što više da podsjećaju na stvarnu borbenu situaciju.
Međutim, postoji problem koji fizička sila sama po sebi ne može riješiti. Istraživač Aleksej Ardašev u svojoj knjizi o osnovnoj obuci specijalnih snaga tvrdi da čak ni veoma otporna osoba tokom profesionalnog ispitivanja ne može dugo da ćuti.
Ipak, metode pritiska, prijetnje i zastrašivanja gube smisao ukoliko ispitivač i zarobljenik ne govore isti jezik. Moguće je izvršiti pritisak na čovjeka, ali od njega nije moguće dobiti konkretan odgovor ukoliko uopšte ne razumije postavljeno pitanje.
Kako se specijalci pripremaju za jezičku barijeru?
Pripadnici specijalnih snaga GRU-a prolaze i jezičku obuku, a izbor jezika zavisi od područja na kojem bi mogli da djeluju. Neki uče engleski ili njemački, dok drugi uče kineski, farsi i druge jezike.
Aleksandar Šipunov se u memoarima "Specijalne snage GRU-a u Kandaharu" prisjetio da je učio kineski pripremajući se za službu u Usurijskoj brigadi.
U elitnim jedinicama, poput Vimpela, prema pojedinim navodima, veliki dio pripadnika govorio je strane jezike, dok su neki imali završena dva ili tri fakulteta.
Međutim, stvarna borbena operacija donosi probleme koje nije uvijek moguće unaprijed predvidjeti. Mala grupa poslata iza neprijateljskih linija možda neće imati prevodioca, dok zarobljeni vojnik može pripadati etničkoj grupi čiji jezik ne govori niko od pripadnika jedinice.
U takvim situacijama trebalo bi da pomogne ono što Viktor Popenko, autor knjige "Tajne instrukcije specijalnih snaga GRU", naziva "svilenim frazeološkim priručnikom".
Šta je ispisano na svilenom šalu?
Ideja je prilično jednostavna. Vojnik nosi komad bijele prirodne svile, približno veličine maramice, koji može biti smješten u posebnom džepu kombinezona.
Na tkanini su posebnom, neizbrisivom tintom odštampane ključne riječi i pitanja na više različitih jezika. Broj jezika razlikuje se u zavisnosti od izvora, a pojedini navodi govore o petnaest jezika.
U osnovi, riječ je o višejezičnom priručniku koji zauzima veoma malo prostora, ne zahtijeva napajanje i može se koristiti u terenskim uslovima.
Postupak komunikacije uz pomoć maramice zamišljen je tako da pripadnik specijalnih snaga prvo pokuša da utvrdi nacionalnost i jezik koji zarobljenik razumije. Nakon toga komunikacija se nastavlja korištenjem jednostavnih riječi i izraza.
Na tkanini se, prema opisima ovog sredstva, nalaze pojmovi poput "ime", "čin", "sjedište", "skladište" i "aerodrom", odnosno riječi koje mogu biti korisne prilikom prikupljanja obavještajnih podataka.
Od zarobljenika se potom mogu tražiti jednostavni odgovori, brojevi ili pokazivanje određene lokacije na karti, kao i odgovori "da" i "ne".
Pisac Viktor Suvorov navodi i zanimljiv detalj prema kojem prva rečenica na maramici, napisana na ruskom jeziku, glasi: "Ćuti, ili ću te ubiti."
Takva poruka trebalo bi odmah da pokaže da se od zarobljenika očekuju konkretni odgovori na konkretna pitanja.
Zašto je izabrana baš svila?
Izbor materijala nije slučajan. Svila je lagana i tanka, pa zauzima veoma malo prostora, što je važno u situacijama u kojima vojnik mora pažljivo da bira svaki dio opreme koji nosi.
Istovremeno, kvalitetno izrađena svilena tkanina može biti pogodna za štampanje velikog broja podataka na relativno maloj površini.
Maramica tako postaje svojevrsni džepni priručnik koji ne zahtijeva baterije niti bilo kakvu dodatnu opremu.
Osim praktične namjene, autori koji opisuju ovaj predmet pripisuju mu i psihološki efekat. Zarobljenik koji vidi unaprijed pripremljena pitanja i izraze na velikom broju jezika može steći utisak da se suočava sa dobro pripremljenim profesionalcima koji su računali na različite scenarije.
Može li svileni priručnik zamijeniti znanje jezika?
"Svileni frazeološki priručnik" nije zamišljen kao zamjena za jezičku obuku, već kao njen dodatak.
Pripadnici specijalnih snaga uče strane jezike u skladu sa potrebama svojih zadataka, ali nije realno očekivati da svaki vojnik tečno govori sve jezike sa kojima bi mogao da se susretne tokom operacije.
Zbog toga ovakav priručnik predstavlja svojevrsnu sigurnosnu mrežu u slučaju da postojeće znanje jezika nije dovoljno.
Njegova svrha je da omogući komunikaciju na minimalnom potrebnom nivou – utvrđivanje identiteta zarobljenika, jedinice kojoj pripada i eventualno dobijanje podataka o lokaciji neprijateljskih položaja ili drugih važnih ciljeva.
Takav pristup uklapa se u širu logiku obuke specijalnih jedinica: nije neophodno biti stručnjak za svaku oblast ukoliko vojnik raspolaže odgovarajućim sredstvima koja mu mogu pomoći u nepredviđenim situacijama.
Svilena maramica je upravo jedan takav alat. Ona od vojnika ne pravi poliglotu, ali mu može omogućiti osnovnu komunikaciju kada jezička barijera predstavlja ozbiljan problem.
Šta priča o svilenom šalu govori o specijalcima GRU-a?
Priča o svilenom šalu više je od neobičnog detalja iz svijeta specijalnih jedinica. Ona pokazuje koliko važnu ulogu u njihovom djelovanju imaju priprema, improvizacija i prikupljanje informacija.
Ratovanje nije samo razmjena vatre i upotreba eksploziva. U mnogim situacijama presudne mogu biti informacije, sposobnost prilagođavanja neočekivanim okolnostima i korištenje jednostavnih sredstava za rješavanje složenih problema.
Predmet koji na prvi pogled izgleda kao obična svilena maramica tako može imati sasvim konkretnu operativnu namjenu.
Prema navodima autora koji su pisali o sovjetskim i ruskim specijalnim snagama, korištenje ovakvog priručnika prilikom ispitivanja nije bilo svakodnevna pojava. Međutim, upravo u rijetkim situacijama u kojima između vojnika i zarobljenika postoji potpuna jezička barijera, mali komad tkanine mogao je omogućiti dobijanje informacija koje bi na drugi način bilo veoma teško prikupiti.
Upravo zbog toga "svileni frazeološki priručnik" ostao je jedan od najneobičnijih predmeta koji se povezuju sa opremom sovjetskih i ruskih specijalnih jedinica.