Zahvaljujući vrhunskom umijeću majstora stare austrijske oružarske firme "Johann Fanzoj" stvoreno je puškarsko umjetničko djelo prefinjene estetike i neobično snažne simbolike, čije je mjesto prije u muzeju nego u lovu. Karabin "Lovac na slonovaču" prvenstveno je luksuzan predmet želje koji na poseban način donosi opominjuću poruku narednim generacijama i simbolizuje nadu u opstanak slonova.
Bila jednom jedna Afrika. Neistražena, divlja i netaknute prirode, u čijim su beskrajnim savanama slobodno lutala ogromna krda životinja. Duh te zaboravljene i neoskrnavljene Afrike je sa širenjem kolonijalnih sila postepeno počeo da postaje žrtva beskrajne ljudske pohlepe i gluposti. Bilo je to vrijeme velikih otkrića, koja su sa sobom uvijek nosila i avanturu, ali i vrijeme velikih lovova i lovaca. Kada čujemo ili pročitamo riječ "safari", skoro odmah ćemo biti asocirani na istraživače i avanturiste sa karakterističnim "pith" šeširima i bluzama boje pijeska, uz prizvuk romantičnog, mističnog i opasnog. Taj pojam zapravo vuče korijen od arapske riječi "safar" što bi značilo putovati. Najranija zabilježena takva putovanja uglavnom su se odvijala između Afrike i Arabijskog poluostrva kada su veliki karavani prelazili preko beskrajnih pejzaža prevozeći trgovce i robu.
Ono što je većini danas poznato kao "safari" veže se za prelaz 19. na 20. vijek, kada su brojni avanturisti i naučnici istraživali Afrički kontinent a što je dovelo do otkrića novih životinjskih i biljnih vrsta ali i egzotičnih predjela. Međutim, safari nisu popularizovala samo putovanja, istraživanja i avanture, ipak je to najviše bio lov u koji su išli oni privilegovani, bogati i najodvažniji u potrazi za trofejima, od lava pa do slona. Upravo lov opasnih životinja na Crnom kontinentu određuje ono što je riječ "safari" počela da znači početkom 20. vijeka.
Safari je u Africi prije 100 godina naglo postao moda visokog društva pa su mnogi slavni i poznati (bogataši, aristokrate, predsjednici i holivudske zvijezde) tamo rado odlazili po svoj jedinstveni trofej. U to vrijeme pojavio se i pojam "bijeli lovac" (white hunter) - naziv za profesionalnog lovca i vodiča, uglavnom avropskog ili sjevernoameričkog porijekla, u prvom redu lovca na opasnu afričku divljač tojest "veliku petorku", čiji se posao ogledao u organizovanju safarija za bogatu klijentelu. Lovac bi bio unajmljen od strane gostiju ili određene kompanije od čega su kolonijalne vlade imale koristi jer lov naravno nije bio besplatan. Takođe, mnogi od tih lovaca bili su profesionalni lovci na slonove od čijih su kljova tojest slonovače zarađivali za život, nerijetko i sa druge strane zakona.
Slonovi su toliko lovljeni da je postojala opasnost njihovog istrebljenja. Budući i sam strastveni lovac, čuveni američki pisac i nobelovac Ernest Hemingvej često je odlazio u Afriku gdje je lovio rame uz rame sa najpoznatijim "bijelim lovcima" toga vremena a na osnovu tamo stečenih iskustava i impresija nastaće novele "Kratki, srećni život Fransisa Makombera”, "Snjegovi Kilimandžara", "Zeleni brijegovi Afrike".
Na temu afričkih lovova snimljena su i mnoga holivudska ostvarenja a jedno od njih je i film Klinta Istvuda "Bijeli lovac crno srce" iz 1990. godine, zasnovan na romanu Pitera Vitela o snimanju filmskog klasika Džona Hjustona "Afrička kraljica" iz 1951. godine (sa Hemfrijem Bogartom i Ketrin Hepbern u glavnim ulogama). U vlastitom ostvarenju Klint Istvud igra i glavnu ulogu - režisera koji tokom snimanja postaje opsjednut idejom da ubije slona. Od te ideje ga odvraćaju prijatelji i saradnici govoreći mu kako bi ubijanje jedne od najveličanstvenijih životinja na planeti predstavljalo zločin protiv prirode. Ni njemu samom nije jasno da li bi to bio zločin ili grijeh ali niko ne uspijeva da ga od te ideje odgovori. Međutim, kada mu je na kraju pružena prilika da se nađe oči u oči sa grdosijom, njegov profesionalni vodič gine spašavajući ga a on ipak odlučuje da ne puca i slonu poklanja život. Naravno, za lov na slonove konstruisane su i proizvođene specijalne puške različitih sistema u naročitim teškim "slonovskim" kalibrima. Takva jedna puška tema je i ovog članka, međutim ona je mnogo više od pukog oružja i u saglasju je sa postupkom uloge koju je u pomenutom filmu tumačio Klint Istvud. Da bismo shvatili zašto je to tako moramo iz Afrike otputovati u Austriju.
Johann Fanzoj
Austrija, nekada sjedište jedne od najvećih evropskih dinastija, zemlja bogate i burne istorije, impozantne arhitekture, nestvarno lijepih valcera i još ljepše prirode, svjetski je čuvena i po puškarstvu - vrhunskoj umjetnosti izrade lovačkog oružja kojim su lovili i još love kraljevi. Naime, austrijski zanatski oružarski centar nalazi se u Ferlahu (na slovenačkom jeziku Borovlje) oko 18 km južno od Klagenfurta (Celovec). Tradicija izrade vrhunskog lovačkog oružja u Ferlahu datira još iz 16. vijeka. Ferlah su, zahvaljujući prirodnim bogatstvima, prvenstveno željeznoj rudi i drvetu, ali i činjenici da planinski vijenac Karavanke obiluje rječicama i potocima, iskusni i dokazani majstori izabrali kao idealno mjesto za pokretanje malih oružarskih manufaktura što će uskoro dovesti do uspostavljanja oružarske industrije. Rukopis iz 1628. godine, koji govori o narudžbi puške sa paljenjem na kolo za Nadvojvodu Leopolda V, predstavlja najvažniji i najstariji dokument ne samo ferlaškog već i austrijskog oružarstva uopšte.
U malim manufakturama proizvodnja je bila organizovana tako da je svaka od njih usko specijalizovana za izradu cijevi, mehanizama, kundaka i pribora. Majstori, u tako podijeljenim radionicama, bili su obučeni i stručni u svom poslu pa je svaki primjerak oružja prolazio kroz njihove vješte ruke sve do trenutka kada bude završen i ponuđen na prodaju. Jedna od tih malih ali danas svjetski čuvenih kuća je Johann Fanzoj koja je nastala 1790. godine. Kroz više od devet generacija kuća "Johann Fanzoj" oblikovala je i očuvala svoju slavnu tradiciju koja se ogleda u posvećenosti najpreciznijem i do savršenstva izvedenom ručnom radu, uvijek imajući na umu kupce koji zahtijevaju vrhunski kvalitet i najvišu estetsku vrijednost svakog proizvedenog komada oružja.
Zanati, sa svim tajnama i vještinama koje su oblikovane iskustvom, generacijski su prenošeni sa oca na sina sve do današnjeg dana. Tokom istorije ove firme, koja je od nastanka u vlasništvu iste porodice, svaki prvorođeni sin dobijao je ime Johan. Međutim, 1998. tu tradiciju prekinula je Daniela Fanzoj, kćerka Johana Fanzoja starijeg, koja je trenutno direktor ove renomirane kuće i njome upravlja zajedno sa ocem i bratom Patrikom.
Budući da je poslovanje firme Fanzoj nakon Drugog svjetskog rata postepeno stagniralo, roditelji su Danielu usmjeravali u drugačiju i sigurniju karijeru ali ona se ipak, nakon studiranja umjetnosti i po sticanju diplome poslovnih studija u Beču, odlučila da nastavi stari porodični puškarski posao. To se pokazalo kao pun pogodak. Dolaskom na čelo firme ove neobično talentovane, svestrane i obrazovane žene, pasionirane zaljubljenice u oružje, duh i tradicija slavnog Fanzoja su nastavili da žive u još raskošnijem obliku a posao je procvao.
Fanzoj godišnje proizvede relativno mali broj pušaka ali je svaka za sebe jedinstvena, neponovljiva i izrađena po specijalnoj narudžbi odnosno zahtjevima najbogatijih kupaca. O cijeni je ovdje bespredmetno govoriti.
Danas u firmi Fanzoj vole da kažu kako se njihovim oružjem lovi na cijeloj planeti i da knjiga klijenata može poslužiti kao informator o najpoznatijim i najuticajnijim svjetskim ličnostima, vladarima i političarima.
Svakako, jedan od najpoznatijih klijenata u istoriji bio je car i kralj Franjo Josip I za koga je firma izradila naročitu jednometnu kratku kip-lauf prelamaču "Ischler", opremljenu jednim orozom i kundakom koji se pruža do usta cijevi a namijenjenu lovu na jelene (kako i priliči imperatoru). Postoji sačuvana fotografija Franje Josipa Prvog sa majstorom Fanzojem u lovu a ova jednometna puška proizvodi se i danas.
Za firmu Fanzoj u svijetu se pročulo 1906. kada je, zahvaljujući pomenutoj "Ischler" lovačkoj pušci, postala zvanični carski snabdjevač oružja na dvoru Franje Josipa I. "Johann Fanzoj" je nakon Prvog svjetskog rata započeo izvoziti oružje u Češku, Mađarsku, Italiju i Jugoslaviju. 1946. godine u Ferlahu je bilo 56 oružarskih kuća da bi ih danas ostalo samo pet aktivnih od koji je jedna upravo "Fanzoj" što samo po sebi dosta govori. Johan Fanzoj stariji 1969. godine odlazi prvi put da lovi u Afriku nakon čega u svojoj radionici počinje sa izradom vrhunskih pušaka namijenjenih tropskom lovu.
Karabin "Ivory Hunter" - Praznik za čula
Umjetnički ukrašeno oružje kao izraz materijalnog i duhovnog života čovjeka izrađivano je tokom mnogih vijekova a estetika lovačkog oružja posebno je cijenjena. Takvo oružje imalo je pored visoke estetske vrijednosti i simboličko značenje pa je često služilo kao diplomatski poklon. Vještina i talenat majstora koji su takvo oružje izradili i ukrasili, govorili mnogo o zemlji iz koje potiče.
U Fanzoju su nedavno na prefinjen način spojeni mističnost safarija i lovci na slonovaču a zahvaljujući vrhunskom puškarskom umijeću ove stare i ugledne austrijske oružarske firme, u saradnji sa austrijskim umjetnikom-graverom Richi Maierom iz kuće Trompeter i Richi, koja se specijalizovala za ukrašavanje i dizajniranje najluksuznijih predmeta, stvoreno je umjetničko djelo zanosne ljepote i neobično snažne simbolike. Unikatnom tropskom lovačkom karabinu, nazvanom "Ivory hunter" (lovac na slonovaču), mjesto je prije u muzeju nego u lovu a isporučuje se u luksuznom koferu sa najfinijim priborom. To umjetničko djelo predstavlja omaž legendarnim afričkim lovcima koji su kroz svoj avanturistički duh i lovačku strast oblikovali mit o najvećem kopnenom sisaru - slonu. Svi dijelovi ovog luksuzno graviranog karabina predstavljaju zasebnu priču koja je spojena u divnu kompoziciju.
Kompozicija slavi slonove kroz priče o poduhvatima slavnih lovaca koji su lutali Crnim kontinentom tragajući za bogatsvom u vrijeme kada su nepregledna krda slonova vladala svojim teritorijama - priče o avanturama koje su malobrojni imali privilegiju da dožive. Karabin je izrađen od najkvalitetnijeg čelika, orahovine, slonovače i 24-karatnog zlata i vrhunski je ručni rad.
Za početak, Fanzoj majstori odlučili su se za legendarni Mauzer M98 - najbolji i najpouzdaniji sistem obrtno-čepnog zatvarača na svijetu. Cijev ovog impresivnog tropskog karabina izrađena je metodom hladnog kovanja od čelika koji ispunjava standarde za materijale u avionskoj i svemirskoj industriji.
Dužina cijevi u legendarnom afričkom teškom kalibru .416 Rigby iznosi 63 cm. Karabin ima provjerenu i pouzdanu trostepenu kočnicu sa desne strane spojnice zatvarača. Pored toga što ovo oružje predstavlja vrhunsko umjetničko djelo ono u potpunosti ispunjava i sve zahtjeve koji se postavljaju pred tropski karabin koji mora da izdrži pritisak od 3500 bara pri ispaljenju zrna energije 7000 džula. Odabrana je austrijska optika varijabilnog uvećanja Swarovski 1-6x24 Z6i koja je zajedno sa mehaničkim nišanima upucana na 100 metara.
Kundak
Kundak je izrađen od dijela korijena prvoklasne turske (čerkeske) tamne orahovine vrtložne strukture koja je odstojala najmanje deset godina kako bi se njena prirodna vlažnost svela na ispod 10 posto. Njen kao ogledao ispolirani finiš u sebi krije mjesece brižljivog ručnog brušenja, poliranja i uljenja kako bi do izražaja došla kompleksnost boja i šara a kundak postao otporan na spoljne uticaje. Naravno, postupak finiširanja kundaka je strogo čuvana poslovna tajna.
Umeci od kljove mamuta - rad gravera Riharda Majera
Od kljove mamuta izrađeni su umetak u kundaku, zaštitnik vrata kundaka tojest umetak na dnu pištoljskog rukohvata i produžetak potkundaka a sve zajedno je prefinjeno oslikano realističnim gravurama. Montiranje ovih umetaka na orahov kundak predstavljalo je poseban izazov. Čvrsto spajanje dva različita prirodna materijala sa sobom uvijek nosi određeni rizik i koliko god da se pažljivo radi postoji opasnost da umeci napuknu i deformišu se, s obzirom da je riječ o karabinu u teškom tropskom kalibru .416 Rigby. Bilo je potrebno slonovaču prvo stabilizovati, učiniti je otpornom na naprezanje, što je izvedeno specijalnim vakuum procesom uz upotrebu sintetičkih smola. Na kraju su se majstori ipak odlučili za spajanje orahovine sa slonovačom uz pomoć naročitih podesivih čeličnih zavrtnjeva umjesto lijepljenja, dakle predviđeno je da između orahovine i slonovače postoji određeni zazor čime je opasnost od napuknuća potpuno otklonjena.
Ukrašavanje slonovače je jedan najstarijih oblika umjetnosti poznatih čovječanstvu. Upravo ta činjenica dala je umjetnicima nadahnuće da dijelove od slonovače na ovom karabinu pažljivo izgraviraju. Kako bi se to izvelo potrebno je prvo slonovaču brižljivo ispolirati da bi se dobila savršeno glatka površina. Potom se iscrtani motiv u slonovaču ručno urezuje tačkastom "bulino" tehnikom uz pomoć najpreciznijih alata a što se izvodi pod mikroskopom. Kako bi se gravirani motiv istakao on se premazuje pigmentom a nakon toga se sve opet pažljivo polira.
Specijalni nano premazi, kakvi se upotrebljavaju u automobilskoj industriji, nanose se na ispoliranu površinu i trajno je štite. Umetak sa desne strane kundaka suptilno evocira prošlost Afrike a izrađen je od kljove mamuta i na sebi u stilu starih lovačkih dnevnika požutjelih stranica ima ručno ispisane bilješke. Taj umetak je podsjetnik na nekadašanje neustrašive lovce i njihovo upuštanje u nepoznato. Lovci na umetku simbolizuju sve velike bijele lovce ali kako su vremena velikih afričkih lovova davno prošla a stara, neukroćena i romantična Afrika više ne postoji, njihove siluete u pozadini su blijede.
Međutim, slonovi i dalje žive, oni su izgravirani vrlo jasno a posmatraču se čini da mu idu u susret. Sve to nam govori da su ove divne životinje dostojanstveno izvojevale pobjedu nad lovcima na slonovaču tojest preživjele test davnih vremena u kojima su nekontrolisano ubijane.
Vrh potkundaka je svojevrsna metafora koja u sjećanje priziva davne lovove na bijelo zlato i velike lovce, a glavni subjekat je veličanstveni slon koji je predstavljen u potpunoj suprotnosti sa okruženjem. Usamljeni gigantski mužjak slona, kao vladar Afrike iz sijenke, čuvar bijelog zlata koji izaziva strahopoštovanje, zbog koga su mnogi zaneseni lovci napuštali dom i porodicu u želji da ga pronađu i nakon grozničavog praćenja i iščekivanja ispunjenog strahom konačno se suoče s njim oči u oči, ulove ga i obogate se, glavna je tema ovog umjetničkog rada. Gravura se bavi jednim od suštinskih pitanja: život ili smrt. Samo se nekolicina lovaca na slonove zaista obogatila, mnogi su se vratili kući siromašniji nego što su bili a neki od njih su glavom platili svoju strast i pohlepu. Naime, lovac je sa donje strane umetka na vrhu potkundaka predstavljen samo kao sijenka u pozadini iza ogromnog slona. Lovac je okrenut leđima prema posmatraču, zagledan u daljinu, u davno prohujala vremena. On okreće glavu poslednji put preko ramena, što simbolizuje konačni završetak lova, prije nego što zauvijek nestane u oblaku prašine dok se spušta sumrak. Čaplje u letu povezuju lovca i slona, prošlost i sadašnjost, a ono što je nekada čovjek nekontrolisano lovio zagledano je u nas - slon je vrsta koja je preživjela i nalazi se u prvom planu.
Sa obje strane podcijevnog umetka izgravirane su siluete i imena nekih od najpoznatijih bijelih lovaca na slonove poput Johna Taylora, Fredericka Selousa, Jamesa Sutherlanda, Karamodžo Bela, Aurelia Rosija, Harrya Mannersa i Samaki Salmona. Svi ti lovci bili su svjedoci jednog davnog vremena, koliko okrutnog toliko i zadivljujućeg, jer su upravo oni imali priliku vidjeti i doživjeti neoskrnavljenu Afriku, a njihova imena izgravirana u mamutskoj slonovači simbolizuju definitivni kraj lova u kojem su slonovi skoro dovedeni do istrebljenja. Spoj slonovače i orahovine na potkundaku obrazuje jedan element od zlata izveden u obliku slonovskih kljova. U zlatni kružni okvir postavljen je i umetak od kljove na dnu polupištoljskog rukohvata. Kompasi izgravirani na umetku u kundaku i produžetku potkundaka su zamagljeni i blijedi kao simbol prošlosti, dok je kompas izgraviran na dnu rukohvata vrlo jasan čime simboliše sadašnje vrijeme i evoluiranu, promijenjenu ekološku svijest čovjeka pa u saglasju s tim pokazuje ispravan put ponosnom vlasniku ove jedinstvene puške.
"Koža slona"
Prelazimo na opis ukrašenih čeličnih dijelova. Njihovo ukrašavanje potpisuje takođe umjetnik Riči Majer. Svi vidljivi spoljni dijelovi sanduka i montaža optičkog nišana, rep sanduka sa gornje strane vrata kundaka, utvrđivač zatvarača, spojnica, ručica zatvarača, dno magacina, baza zadnjeg mehaničkog nišana i prednji nišan sa nosačem te dio cijevi u zoni ležišta metka raskošno su ukrašeni vjernom, vrlo precizno izvedenom reljefnom gravurom teksture slonovske kože i to do najsitinijih detalja. Pored reljefnog primijenjena je i već pomenuta najfinija bulino tačkasta tehnika graviranja koja se izvodi pod mikroskopom a zahvaljujući kojoj je dobijen vjerodostojan rezultat. Kako sam umjetnik kaže, površina slonove kože nalik je na zemljin reljef i ona je priča koja teče, pa je u saglasju s tim reljefna gravura nejednake teksture kao i slonovska koža na pojedinim dijelovima životinje, međutim sve zajedno čini skladnu cjelinu pri čemu se jedna površina preliva u drugu.
Veliki mužjak slona izgraviran je na čeličnom poklopcu magacina, njegova kljova prelazi na branik obarača a desno oko zagledano je u posmatrača kao da opominje. I pripadajući kofer je posebna priča - opšiven je slonovskom kožom, metalni dijelovi su optočeni zlatom, unutrašnjost mu je krem boje a u sebi krije više pretinaca. Pribor ima rukohvate izrađene od slonovače i zlata a sa unutrašnje strane poklopca kofera nalazi se naslikan slon - rad slikara Rudija Kola.
Legendarni tropski metak .416 Rigby
Tropski metak .416 Rigby (ili kako mu glasi kontinentalna oznaka 10,6×74mm) razvijen je 1911. godine od strane strijelca i puškara Džona Rigbija trećeg, unuka osnivača svjetski čuvene londonske oružarske kuće John Rigby & Company uspostavljene još 1775. Smatra se da je Rigbi sa ovim metkom prvi put uveo prečnik od 10,6 mm (tojest 0.416 inča prema engleskim mjerama). Metak .416 Rigby namijenjen je specijalno za lov opasnih afričkih životinja, u prvom redu slonova, a njegov nastanak (kao što je to slučaj i sa većinom drugih tropskih kalibara čija pojava je datirana na predmetni period širenja kolonijalnih uticaja, na primjer engleski .375 Holland & Holland i njemački 9.3 × 62mm Mauser), neraskidivo je vezan za pojavu bezdimnog baruta (u ovom slučaju kordita) i genijalnih njemačkih vojničkih karabina sistema Mauzer M98 koje su usvojile ili kopirale bezmalo sve države zbog veoma visokih i do danas neprevaziđenih kvaliteta.
Naravno, i lovačke varijante ovih karabina sa čvrstom i neobično pouzdanom akcijom sistema "Mauzer M98", za koju je lovački metak .416 Rigby i dizajniran, ekspresno su prihvatili mnogi veliki bijeli lovci poput Harija Selbija i Džona "Pondoro" Tejlora. Zabilježeno je da su 29. avgusta 1912. godine dva pukovnika, A. Wools-Sampson i R.W. Schumacher, posjetili kuću "Rigby" u Londonu i pazarili prva dva lovačka karabina sistema Mauzer u ovom kalibru koji je vrlo brzo stekao a kroz više od sto godina očuvao slavu rasnog tropskog metka.
Karabin "Ivory hunter" je unikatan, za šta garantuje kuća "Fanzoj", a rezultat je najposvećenijeg timskog ručnog rada nekoliko vrsnih majstora zanata - oružara, kundačara, sarača, gravera, slikara i majstora za izrađivanje pribora. Tako rijetki i skupi kolekcionarski predmeti su trajne vrijednosti upravo zahvaljujući vremenu, ogromnom znanju i posvećenosti koji su uloženi u njihovu izradu. To fascinantno i neponovljivo puškarsko umjetničko djelo nije namijenjeno lovu na slonove niti predstavlja samo omaž velikim afričkim lovcima. Ono je vrlo luksuzan predmet želje koji na posebno simboličan način, kroz vrhunski ručni rad, raspaljuje maštu i lovačku strast podsjećajući na davne lovačke avanture, ali prvenstveno donosi opominjuću poruku narednim generacijama - simbolizuje nadu u opstanak slonova, tih prekrasnih životinja.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.