Delfini međusobno razgovaraju tako što koriste isti proces kojim se u formiranju glasova i riječi koriste ljudi, pokazala je nova analiza podataka prikupljenih tokom 1970-ih godina.
'Rezultati otkrivaju da delfini zapravo ne zvižde kao što se dugo mislilo, već da se koriste vibracijama nazalnih šupljina koje su analogne našim glasnicama. Stručnjaci su ovo otkrili tek sada zato što njihovo glasanje jako nalikuje zviždanju', rekao je Peter Madsen iz Instituta za bionauku na Univerzitetu Aarhus u Danskoj. Objasnio je da je termin 'zviždanje' skovan 1949. u jednom radu objavljenom u časopisu Science, nakon čega je prihvaćen i zadržao se do danas.
Istraživanje razjašnjava pitanje koje je dugo vremena intrigiralo naučnike: kako delfini stvaraju iste karakteristične zvukove na površini mora i na dubinama u kojima visoki pritisak vode mijenja njihove frekvencije?
Kako bi našli odgovor na ovu enigmu, Madsen i njegovi kolege analizirali su digitalizovane zapise glasanja tzv. dobrog delfina Tursiops truncatus starog 12 godina iz 1977. U to vrijeme stručnjaci su delfinu dali da udahne mješavinu heliumja i kiseonika, tzv. helioks. Kada ga ljudi udišu glas im postaje viši i podsjeća na glasanje likova iz crtanih filmova. Ovim eksperimentom naučnici su htjeli stvoriti uvjete slične onima kod dubokih zarona. Međutim, testovi su pokazali da je dupin unatoč helioksu nastavio stvarati zvukove istih frekvencija.
Delfni umjesto glasnica koriste tzv. fonične usne u nazalnim šupljinama.
'Prije nekih 40 miliona godina preci cetacea (kitova) živjeli su na kopnu i za stvaranje glasova koristili vokalne nabore u grlu', objasnio je Madsen. 'Tu sposobnost su izgubili tokom adaptacije na život u vodi, no istovremeno su razvili umijeće stvaranje zvukova u nosu koje funkcionira na isti način.'
Ova vokalna sposobnost delfinima omogućuje stvaranje šireg spektra zvukova.
'Budući da se frekvencije mijenjaju promjenama u protoku vazduha i napinjanjem vezivnog tkiva usana u nosu, delfini su sposobni puno brže mijenjati frekvencije nego da to moraju činiti promjenama volumena svojih alveola. To znači da imaju znatno veće mogućnosti stvaranja mnogo šireg spektra zvukova, čime pak mogu ubrzati prenos informacija', rekao je Madsen.