Međunarodna grupa naučnika, među kojima je i bivši ministar nauke Hrvatske prof. dr Dragan Primorac, rekonstruisala je genetsko porijeklo Hrvata i ti će novi naučni rezultati biti dragocjeni za nadogradnju istorijskih spoznaja.
Naučnici su, naime, potvrdili kako tri četvrtine današnjih hrvatskih muškaraca potiče od takozvanih Starih Evropljana, koji su prije 13.000 do 20.000 godina preživjeli zadnje ledeno doba na nekoliko lokaliteta u Evropi. Od toga je najveći dio, njih 45 posto, preživio u takozvanom zapadnobalkanskom utočištu, koje obuhvata i današnju Hrvatsku i BiH, a pretpostavlja se da su tu stigli s područja Bliskog istoka.
Nadalje, genetska struktura 30 posto muškaraca u Hrvatskoj pokazuje kako su njihovi preci stigli iz sjevernog dijela istočne Evrope, uglavnom s područja današnje Ukrajine i okolnih država, i to kao dio šireg migracionog procesa koji je počeo otapanjem ledenjaka prije 5200 godina, a trajao je do seobe Slavena između 5. i 8. vijeka.
Među njih spadaju i Hrvati koji imaju slavenske korijene, međutim, kako objašnjava Primorac, ne zna se tačno koliki postotak pripada isključivo slavenskim migracijama i zbog toga je potrebno nastaviti s istraživanjima. Zanimljivo je i da je učestalost ovog biljega najviša u kontinentalnom dijelu Hrvatske, te na Krku, što su pokazali rezultati grupe prof. dr Pavla Rudana sa zagrebačkog Instituta za antropologiju.
Zanimljivo je da je Iberijsko utočište, o kojem se donedavno raspravljalo kao mogućem izvoru migracija prema Balkanu, danas stavljeno pod znak pitanja i da nauka još traži odgovore vezane uz njegovo postojanje i ulogu u ponovnom naseljavanju Evrope. Najnovija istraživanja upućuju na to da su preci današnjih Hrvata za koje se vjerovalo da su došli iz ovog lokaliteta, ustvari ljudi koji su nezavisno o neolitskim migracijama, i nešto prije njih (prije 10.000 godina), iz pravca Bliskoga istoka došli na ovo područje.
Migracija iz zapadne Azije (preko Levanta), koja se odvijala nakon zadnjeg ledenog doba prije 10.000 godina, odgovorna je za oko 10 posto genetskog materijala današnjih Hrvata.
Od preostalih 15 posto današnjih muškaraca u Hrvatskoj dio je stigao s područja koja se smatraju ishodištem neolitika, konkretno s Bliskog (današnja Turska) i Srednjeg istoka (Irak i Sirija), Perzije i Levanta (dio Sirije, dio Egipta, Liban, Izrael, Palestina i zapadni Jordan), a smatra se da se taj period zbio prije otprilike 9000 godina.
Drugi dio od 15 posto ima porijeklo u specifičnoj liniji koja se širila grčkom kolonizacijom, a ne preko Bliskog istoka. Ta je linija u Evropi vjerovatno nastala kao lokalno specifična balkanska linija, prije 8000 do 10.000 godina.
Rad o genetskom podrijetlu Hrvata, uz Primorca, potpisuju prof. dr Rudan, prof. dr Damir Marjanović s Instituta za genetički inženjering iz Sarajeva, te dvojica vodećih autoriteta iz ovog područja prof. dr Peter Underhill sa Univerziteta Stanford i Richard Villems, predsjednik Estonske akademije nauka, a taj je članak upravo objavljen u tematskom broju Croatian Medical Journala.
Riječ je o naučnom pregledu dosadašnjih rezultata tokom 12 godina istraživanja, koji do sada najvećim dijelom zaokružuju priču o porijeklu Hrvata. Prof. dr Primorac je još 2000., u časopisu Science, objavio rezultate genetske strukture 1007 rodbinski nepovezanih muškaraca s teritorija Evrope, među njima i Hrvata, i to sa grupom autora među kojima su bili i najveći genetičari današnjice koji se bave istraživanjem porijekla naroda – prof. dr Luca Cavalli Sforza, prof. dr Peter Underhill, prof. dr. Ornella Semino...
– Vrlo brzo nakon tog prvog dolaska, otprilike prije 13.000 do 20.000 godina ljudske populacije u cijeloj Euroaziji iskusile su posljednje ledeno doba. Taj događaj značajno je smanjio teritorij pogodan za život ljudi. Preci europskog čovjeka bili su prisiljeni preživjeti unutar nekoliko velikih utočišta (geografskih lokaliteta) koji su se vjerojatno nalazili u Ukrajini i na Balkanu – navodi Primorac.
Istovremeno s migracijama koje su uslijedile nakon ledenog doba, otprilike prije 10.000 godina, novi klanovi sa Srednjeg i Bliskog istoka i Anadolije (Turska) stigli su u Grčku i proširili se duž obala Sredozemlja. Oni su donijeli kulture pripitomljavanja divljih životinja i biljaka, te su dijelili znanje s autohtonim stanovništvom, što predstavlja početak poljoprivrede i stočarstva u Europi, navodi Primorac.
Nakon što su se klimatski uslovi poboljšali, ova populacija proširila se na sjever i istok. Rezultati ove grupe naučnika govore i u prilog činjenici da su starosjedioci s područja Balkana poznavali osnove ratarstva i prije nego što su se dogodile sistematskije migracije dolaskom neolitika. I raniji rezultati su sugerisali da se nakon širenja “agrikulturnog uticaja” (u Hrvatskoj – Danilo kod Šibenika, Panonska nizija, te Vinča u Srbiji) ta neolitska ekspanzija širila prema ostatku Evrope, no ovim je prvi put to pokazano i analizom genetičkog materijala.