Brojna novija istraživanja pokazala su da se mozgovi većine kriminalaca značajno razlikuju od mozgova ostalih ljudi.
Njihovi rezultati omogućit će bolje razumijevanje kriminalnog ponašanja, ali takođe će otvoriti i nova etička pitanja, na primjer - treba li društvo upotrijebiti ovo znanje u borbi protiv kriminala i je li zbog ovih razlika smanjena odgovornost kriminalaca za njihova zlodjela.
U nedavno provedenoj američkoj studiji naučnici su analizirali 21 kriminalca s antisocijalnim poremećajem ličnosti koji je vrlo čest među osuđenicima. Prema klinici Majo, osobe s ovim poremećajem uglavnom ne mare za to što je dobro, a što loše, te često krše zakone i prava drugih.
Naučnicii su skenirali njihove mozgove, a usporedbe tih snimaka sa snimkama ljudi iz kontrolne grupe pokazale su da je zapremina središnjih frontalnih vijuga (gyrusa) kriminalaca manja za 18 odsto, a orbitalnih frontalnih vijuga za devet odsto.
Svijest o zlu, ali ne i osjećaj
Jedna druga studija, objavljena u septembru 2009. u časopisu uporedila je 27 psihopata – ljudi s teškim antisocijalnim poremećajem – sa 32 normalna čovjeka i otkrila da kod psihopata postoje deformacije u dijelu mozga koji se zove amigdala. Naime, ukupna zapremina amigdale kod njih je bila za 18 odsto manja, a i njezin vanjski sloj bio je tanji.
"Amigdala je sjedište osjećaja. Psihopatima nedostaju osjećaji, empatija, kajanje i krivica", rekao je na Adrian Raine, načelnik Odjela za kriminologiju na Univerzitetu Pensilvanija..
Ali kriminalci se od ostatka populacije ne razlikuju samo strukturom mozga već i ponašanjem koje se ponekad može očitovati već u ranom djetinjstvu. Jedna dugotrajna studija, u kojoj je sudjelovao i Raine, pratila je razvoj 1.795 djece od treće do 23. godine mjereći brojne aspekte njihova rasta i razvoja. 137 ispitanika iz ove grupe kasnije je došlo u sukob sa zakonom. U jednom od testova trogodišnjoj je djeci mjerena reakcija na strah u kojoj su povezivani poticaji poput zvukova s kaznama poput elektrošokova, a potom im je mjerena tjelesna reakcija. Rezultati su otkrili da su djeca koja su manifestirala snažan nedostatak straha kasnije često postala kriminalci.
Treba li kriminalce operisati?
No već i sama ideja da postoje razlike u mozgu te da bi se na temelju njih moglo intervenisati u životu djece otvara etička pitanja.
"Hoćemo li djecu kod koje smo otkrili rizik podvrgnuti određenim tretmanima?", pita se Raine. "Ko bi o tome trebao odlučivati – država?"
Konačno, što ćemo preduzeti ako se jednoga dana pokaže da bi se problem mogao rješavati hirurškim putem? Većina stručnjaka ne podržava takve invazivne i riskantne intervencije, naročito ne kod djece i osoba koje još nisu počinile nikakav zločin. Ali šta ako pomoć zatraže njihovi roditelji ili pak odrasli kriminalci sami?
Smanjena odgovornost
Drugo filozofsko pitanje koje ove spoznaje otvaraju je - smanjuju li urođeni biološki nedostaci odgovornost ljudi za njihova djela.
"Psihopati razumski prepoznaju razliku između dobra i zla, međutim nemaju osjećaj za dobro i zlo", rekao je Raine.
"Jesu li oni tražili da se rode s amigdalom koja ne funkcioniše tako dobro kao kod drugih? Trebamo li onda kažnjavati tako strogo psihopate kao što to činimo?"
Raine podsjeća da je američkom osuđeniku Herbertu Veinstajnu koji je zadavio svoju ženu kazna smanjena na 11 godina zatvora nakon što su snimke mozga otkrile da ima veliku cistu koja mu je značajno ugrozila kognitivne sposobnosti.
Na ova pitanja koja neodoljivo asociraju na dvojbe što ih je 1962. godine u svojem naučno fantastičnom romanu "Paklena narandža" u nešto drugačijem kontekstu predstavio Antoni Burges, nema ni jednostavnih odgovora pa možemo očekivati da će se o njima još dugo voditi rasprave.