Šta bi vas stvarno natjeralo da trčite deset minuta? Činjenica da vam je za petama nešto ili neko zaista strašan? To što se osjećate usamljeno? Potreba za čašom vode? Ili činjenica da vas poslije trčanja čeka komad savršenog bifteka u sosu od crvenog vina (ili šta god već da je hrana u kojoj uživate)?
Ako je treća opcija jedino što bi vas natjeralo da se pokrenete, bez brige - niste jedini. Zapravo, većinu ljudi motiviše glad prije nego strah, žeđ ili usamljenost, pokazali su rezultati nove studije.
Tokom istraživanja koje je sproveo britanski Nacionalni institut za zdravlje sprovedena je serija eksperimenata sa ciljem da se utvrdi šta nas najsnažnije motiviše: glad, žeđ ili strah.
U prvom eksperimentu, okupljeni su miševi koji su bili gladni i žedni ili samo žedni i pred njih je stavljena hrana i voda. Miševi koji su bili žedni krenuli su pravo na vodu, očekivano, ali miševi koji su bili i gladni i žedni, navalili su prvo na hranu, što znači da je glad snažniji motiv od žeđi.
U drugom eksperimentu, istraživači su određene djelove komorica u kojima su bili miševi poprskali hemikalijom koja simulira miris lisice, a zatim su na ta mjesta ostavili hranu. Ovaj put, u eksperimentu su učestvovali gladni i siti miševi.
Gladni miševi nisu se obazirali na strah zbog mogućnosti da je predator u blizini, i išli su pravo u "opasne" zone da bi se najeli. Siti malecni ispitanici su izbjegavali opasne zone koje su mirisale na lisicu u širokom luku.
U finalnoj fazi eksperimenta, istraživači su stavili jednog usamljenog i gladnog miša u kavez sa dvije pregrade. U jednoj je bila hrana, u drugoj - prijateljski nastrojen drugi miš. Gladni miš uputio se pravo u odjeljak sa hranom, umjesto da se pridruži drugom mišu, uprkos činjenici da su miševi generalno vrlo društvene životinjice. U drugom pokušaju, usamljeni miš prethodno je normalno hranjen i on je odabrao da se druži sa drugim mišem umjesto da jede.
Sve ovo dokazuje da je glad mnogo snažniji motivator od straha, žeđi o usamljenosti. Naravno, ovi eksperimenti jesu sprovedeni na miševima, ali interesantni su jer se na osnovu njih može zaključiti ponešto o ponašanju generalno.
Dakle, ako pokušavate sebe da natjerate da nešto uradite, recimo da pozovete nekoga ko vam se dopada da izađete, bolje bi bilo da strah od odbijanja pokušate da prevaziđete razmišljanjem o tome kako ćete otići zajedno na večeru u vaš omiljeni restoran, nego razmišljanjem o tome kako ćete ako nastavite tako da se ponašate umrijeti sami (eventualno okruženi mačkama)...
(telegraf)