Decenije masovne izloženosti ljudi olovu, prije svega iz motornog goriva, krupan su faktor trajnih promjena u mozgu koje su predispozicija za nasilničko ponašanje, te i faktor rasta kriminaliteta, ukazuje američki bloger u članku zasnovanom na rezultatima decenija naučnih istraživanja.
U analizi pod naslovom "Stvarni element kriminala u Americi: Olovo" (America's Real Criminal Element: Lead,) Kevin Dram (Kevin Drum, www.motherjones.com) piše da je "novim istraživanjem utvrđeno da je
"Pb (olovo) zlikovac odgovoran za težak kriminal, za niži IQ (koeficijent inteligencije), čak i za epidemiju ADHD (poremećaj pažnje hiperaktivnih osoba)".
Drastičan rast broja krivičnih djela početkom 1990-ih godina u Njujorku - broj silovanja se od 1960-ih učetvorostručio, ubistava je bilo pet puta više, a broj pljački je porastao za 14 puta, bio je povod za niz lokalnih policijskih mjera. Već 1996, kriminalitet je drastično opao: broj silovanja za 17 odsto, fizičkih napada za 27 odsto, pljački za 42 odsto, a ubistava za čak 49 procenata.
Iako su taj uspjeh njujorške vlasti pripisale sebi, promjene uprave Njujorka, te i promjene u policiji, praćene i promjenom njene taktike, ipak nisu dovele do ponovnog rasta kriminaliteta iako je broj mladih i siromašnih u tom gradu baš tada naglo porastao.
Povrh toga, naglo opadanje kriminaliteta je primijećeno i u drugim gradovima gdje nije bilo mjera kao u Njujorku: u Vašingtonu za 58 odsto, u Dalasu za 70, u Los Anđelesu za 78 odsto.
Pojavio se niz teorija: da promjena kriminaliteta odražava promjenu ekonomskog stanja, da je povezana sa promjenom preovlađujućih vrsta droge, sa odnosom broja muškara i žena, sa odnosom mladih i starih, sa brojem zatvorenika, sa odlaganjem liberalizacije pobačaja - neželjena djeca su marginalizovana, te lakše postaju kriminalci...
Ali, ni jedna od tih teorija, ma koliko bile potkovane podacima, ne izdržava statističku provjeru na duži rok.
Pošto stručnjaci kriminal porede sa epidemijom, profesor javnih finansija i političkog sistema Univerziteta Sjeverne Karoline Karl Smit (Karl Smith) je pošao od pravila da se epidemija bilo čega širi linijom komunikacija: ako se "zaraza" širi internetom, uzročnik je kompjuterski virus, ako se širi duž puteva, mjesta povezanih avionima, vozovima, uzročnik je mikrob - tako je s gripom, ako se epidemija geografski širi kao lepeza, uzročnik je neki insekt - tako je s malarijom. A ako je epidemija odjednom svuda – rast kriminaliteta od 1960-ih i opadanje 1990-ih, uzrok mora biti molekul, zaključio je Smit.
Iako takav zaključak izgleda nerazumno, molekul koji dovodi do povećanja kriminaliteta je odavno poznat: "Pb(CH2CH3)4" - "olovotetraetil" - od 1920-ih godina sastojak "olovnog benzina" koji doprinosi mirnijem radu motora, povećanju njegove trajnosti i smanjenju potrošnje goriva.
Rik Nevin (Rick Nevin), ekonomski konsultant, trovanje olovom izučava dvije decenije i savjetuje federalnu vladu SAD kojim mjerama da smanji tu opasnost. Prvi izvor je bila olovna boja za zidove i drvenariju, ali se pokazalo da prestanak upotrebe te boje nije direktno povezan s kriminalitetom.
Međutim, opadanje kriminaliteta jeste statistički povezano s prelaskom na "bezolovni benzin" koji počinje 1970-ih, uz ugrađivanje katalizatora u izduvni sistem vozila radi eliminisanja velikog dijela olova iz izduvnih gasova.
Prateći krivulju tih tehnoloških promjena, sa zaostatkom od tačno 23 godine primjećuje se da se krivulja kriminaliteta mijenja u potpunom skladu, uz tačnost od 90 odsto. Djeca koja su 1940-ih i 1950-ih godina udisala izduvne gasove s visokim procentom olova, bila su sklonija da 1960-ih, 1970-ih i 1980-ih postanu najteži kriminalci, utvrdio je Nevin.
Provjeravajući tu tezu, Nevin je prikupio podatke i iz Australije, Kanade, Velike Britanije, Finske, Francuske, iz Italije, s Novog Zelanda, iz Njemačke - svaki put su se dvije krivulje savršeno poklapale: promjena stope kriminaliteta je svuda povezana s promjenom upotrebe "olovnog benzina", uz zaostatak od 23 godine, kao i u SAD.
Dvoje drugih istraživača je tezu provjerilo na nivou gradova i utvrdilo da u gušće izgrađenim dijelovima grada gdje je saobraćaja više, te i zagađenja, ima više kriminala, a manje ga je u manje gusto izgrađenim i manje zagađenim krajevima.
Treći istražen nivo su pojedinci: u mnogim raznorodnim istraživanjima hiljade djece su praćene i po 30 godina, prikupljeno je obilje podataka o tome kako su rasli i kako žive, i potvrdila se ista teza: oni koji su kao djeca više bili izloženi olovu, kao odrasli su skloniji nasilju i da postanu kriminalci, nego djeca koja su živjela u zdravijoj okolini.
Objašnjenje je neurološko: unošenje ma koje količine olova - "bezbjedne granice" nema, izaziva umiranje ćelija mozga i sprečava njegov razvoj jer se molekuli olova trajno ubacuju u ćelijsku strukturu umjesto molekula kalcijuma kojima su slični.
Jednom studijom je utvrđeno da je izloženost olovu u djetinjstvu povezana sa trajnim gubitkom "sive mase" u prednjem, čeonom dijelu mozga - "prefrontalnom korteksu", povezanom sa kontrolom ponašanja - agresijom, sa regulisanjem emocija, refleksima, pažnjom, sa odlučivanjem. Kim Sesil (Kim Cecil), sa Univerziteta u Sinsinatiju kaže da olovo pogađa tačno one dijelove mozga "koji nas čine najhumanijim". Uz to, ta oštećenja su češća kod dječaka, nego kod djevojčica.
Naravno, piše Kevin Dram, neće svako dijete izloženo olovu postati kriminalac - većina ljudi starijih od 40 godina se vjerovatno nagutala olova u djetinjstvu, bar izgubivši zbog toga nekoliko poena koeficijenta inteligencije. Međutim, za milione djece koja su ionako bila na društvenoj margini, uticaj olova je bio faktor koji ih je "samo gurnuo preko ivice" - ona postaju kriminalci.
"Kada se to shvati, sve je zalepljujuće jasno: Naravno da je masovna izloženost djece poslije Drugog svjetskog rata olovu vodila ka većem broju najtežih krivičnih djela 1960-ih i kasnije. I naravno da su djeca, pošto je olovo uklonjeno iz goriva 1970-ih i 1980-ih godina, izgubila tu vještački izazvanu sklonost ka nasilju".
Mada se za to odavno zna, tu tezu je kriminologija dugo ignorisala iz niza razloga, a ignorisale su je i vlasti pod uticajme raznih interesa i lobija: od naftaša i industrijalaca, do policijskih sindikata, građanskih grupa aktivista koji nasilju prilaze iz raznih uglova, te bi hemijsko, "olovno objašnjenje", mnogima od njih štetilo ili bi im čak uskratilo i samu osnovu postojanja.
Tu se priča ne završava kao zanimljiva lekcija istorije, piše Kevin Dram, jer "olovotetraetil je zombi koji odbija da umre: danas ga nema u gorivu naših automobila, ali oni su ga iz auspuha bljuvali više od 50 godina i svo to olovo je... trajno u tlu po kojem hodamo, na kojem gajimo hranu i na kojem se djeca igraju", pogotovo u velikim gradovima. ljeti, kada je vrijeme suvo, olovo, kao i druge čestice, uzlijeće u vazduh, ulazi u kuće s drugom prašinom, udišemo ga - "ponovo nas proganja, kao zombi".
Jedini način da se problem postepeno bar ublaži je uklanjanje površinskog sloja zemlje na najzagađenijem mjestu - u gradovima što bi, samo u SAD, moglo koštati 10 milijardi dolara. Ali bi posredna korist od zdravijeg razvoja ljudi, njihove veće sposobnosti, od smanjenja kriminaliteta, te i rashoda za policiju i zatvore, kao i opšta, društvena korist, bila nemjerljivo veća, zaključuje Kevin Dram.
Na internetu:
ttp://www.motherjones.com/environment/2013/01/lead-crime-link-gasoline