Sve je više naučnika, te teoretičara budućnosti, koji se zalažu za sisteme koji bi u budućnosti obezbjeđivali razumijevanje između robota i ljudi, a kako bi se osigurala bezbjednija budućnost čovječanstva.
Naime, očekivano je da će se u trenutku kada sistemi vještačke inteligencije budu postali toliko napredni da mogu da učestvuju u društvenim tokovima, poželjeti sistem koji bi postavio granice povjerenja, te ljudska bića uvjerio da mogu da vjeruju u svoje mehaničke sugrađane. Da bi se do toga došlo neophodno je da se obezbijedi i povjerenje koje funkcioniše u suprotnom smjeru, te robotima garantuje da mogu da imaju povjerenja u ljudska bića.
Upravo je na osnovu toga nastao istraživački projekat Penn State-a, MIT-a i Tehnološkog instituta iz Džordžije, čiji je cilj da razvije definicije i modele povjerenja koji bi mogli da se prevedu u kod, i tako ponude robotima na tumačenje. To je neophodno zbog toga što roboti, naravno, nisu sposobni da funkcionišu u skladu sa onim što ljudska bića nazivaju „osjećajem“, a što je u stvari proizvod komplikovanih procesa zaključivanja, i što je osnovni preduslov da bi se nekome vjerovalo.
Poenta je u tome da se nekome vjeruje u kriznim situacijama, te da se pretpostavi da će onaj kojem je povjerenje ukazano djelovati u smjeru koji će biti povoljan i za onoga koji ukazuje povjerenje. Da bi se došlo do takvog odnosa između robota i ljudi neophodno je da se utvrdi koliko ljudsko društvo u ovom trenutku vjeruje robotima, ali i obrnuto, pa su naučnici koji učestvuju u projektu u periodu od četiri godine posmatrali interakcije koje je više od dvije hiljade ljudskih ispitanika imalo sa robotima, a koje su kreirane tako da se preispituju stavovi koje su ispitanici već imali prema mehaničkim subjektima.
Tako su u jednom djelu eksperimenta ljudski ispitanici mogli da biraju da li će pratiti robota tokom evakuacije iz objekta koji je zahvatio požar, ili će pak pokušati da samostalno pronađu izlaz. U nekim slučajevima roboti su pokazivali navodne greške u sistemu samo nekoliko trenutaka prije početka eksperimenta, dok je u drugim ljudski subjekt morao da odluči da li će pomoći robotu koji moli za pomoć tokom evakuacije.
Drugi eksperimenti su se pozabavili time koliko roboti vjeruju ljudima, te su kreirane situacije u kojima su roboti poziciji da ljudskim subjektima u nevolji pozajmljuju novac. NAO roboti koji su učestvovali u eksperimentu su u svakom sledećem krugu eksperimenta odluke o pozajmicama donosili na osnovu toga koliko su novca ljudski subjekti uspjeli da vrate u prethodnim fazama, te su nakon nekog vremena kreirali šablone za svakog ispitanika ponaosob, pa su, na primjer, odluke da se vrati više novca nego što je pozajmljeno tumačili kao pozitivne, te kao znak da ljudi vjeruju robotima.
Ljudsko društvo se trenutno nalazi na jednosmjernom putu kada je povjerenje između ljudi i robota u pitanju, budući da mehanički subjekti još uvijek nisu potpuno upućeni u tej koncept, ali su eksperimenti u okviru ovog projekta ukazali na to da je budućnost ipak svijetla, budući da je većina ljudskih ispitanika izabrala da pomogne robotu koji moli za pomoć, dok se istovremeno radilo na tome da se stekne povjerenje robotskih ispitanika koji su objektivniji od ljudskih bića, i koji odluke donose na osnovu prethodnih iskustava, te šablona koji su kreirani na temelju prethodnih postupaka ljudskih subjekata.
(PCPress/Futurism)
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.