Kako bi pronašao odgovor na pitanje može li se ponašanje teških zločinaca pozitivno promijeniti, njemački naučnik Niels Birbaumer istražuje mozgove osoba s poremećajem ličnosti.
Ljudima s teškim poremećajem ličnosti često nedostaje svaki oblik empatije, saosjećanja i osjećaja odgovornosti. Neuropsiholog Niels Birbaumer trenutno radi s psihopatskih zločincima, kojima je potpuno svejedna patnja njihovih žrtava.
Ovaj neuropsiholog želi shvatiti veze između moždanih funkcija i ljudskog ponašanja i doživljaja. Uvjeren je da se čak hladnokrvni teški zločinci mogu promijeniti tako što nauče da kontrolišu svoju moždanu aktivnost. Preglede vrši pomoću uređaja za magnetnu rezonanciju.
Najveći njegov problem je pritom uopćšte privoliti zločince da zarad nauke legnu u takav jedan uređaj i daju svoj mozak istražiti od naučnika poput Nielsa Birbaumera. “Teško ih je motivisati. Najčešće to radimo novcem, to je jedino što pomaže", kaže Birbaumer, koji je i direktor Instituta za medicinsku psihologiju i neurobiologiju ponašanja pri Unierzitetu u Tibingenu.
Dosadašnji rezultati pri snimanju mozgova osoba sa značajnim poremećajem ličnosti su pokazali da kod psihopatskih zločinaca nisu aktivni areali mozga koja inače signalizuju osjećaj straha. Taj moždani sistem zadužen za strah je veoma kompleksan i obuhvata više područja u ljudskom mozgu. Međutim onaj ko ne osjeća strah, ne može na emocionalnom nivou procijeniti posljedice za sebe i za druge. Ali: onaj moždani sklop koji je zadužen za anksioznost, odnosno strah se, prema saznanjima Nielsa Birbaumera, može ciljano aktivirati. To znači da bi bilo moguće promijeniti osjećanje jednog zločinca. U to je Niels Birbaumer uvjeren: “Na te dijelove mozga se može uticati kroz učenje. Naš mozak ima puno mogućnosti za izmjene, fleksibilan je, i tako velik da se ne može govoriti o apriornom određivanju."
Njegova metoda se zove neurološki feedback. Mjeri se moždana aktivnost ispitanika i to mu se zatim pokazuje na jednom monitoru. Na tom monitoru se vide različiti areali mozga, od kojih je svaki prikazan u drugoj boji. Onaj areal koji je aktivniji - znači u kojem je bolji protok krvi - utoliko intenzivnija je odgovarajuća boja na monitoru. Ispitanik zatim sam isprobava s kojim mislima može pojačati boju. Najvažniji uslov pritom je intenzivno učestvovanje i ozbiljna spremnost za promjenu.
“Nakon jednog do dva sata ispitanik uviđa kako se na ta pojedina područja mozga može uticati - isto kao kad učite neku novu sportsku disciplinu, skijanje ili voziti bicikl. Ti ljudi razvijaju trikove pomoću kojih mogu uticati na rezultat na računaru i pomoću tih trikova uče kako da pojačaju svoju moždanu aktivnost ili ju poboljšaju", pojašnjava ovaj naučnik.
Uočio je, kaže Birbaumer, da ljudima s poremećajem ličnosti, psihopatima, treba više vremena za to nego ljudima koji nemaju poremećaja. Ipak većini njih polazi za rukom da nakon nekoliko sastanaka ponovno aktiviraju onaj moždani sklop zadužen za osjećaj straha.
Još se ne može procijeniti hoće li se Birbaumerovo istraživanje provoditi i u praksi. Ali da jedna metoda neurološkog feedbacka može dovesti do iznenađujućih rezultata, ovaj naučnik je već dokazao prije nekoliko godina - doduše kod potpuno druge bolesti. Kao prvi naučnik u svijetu je potpuno paralizovanim pacijentima omogućio da pomoću računara komuniciraju sa svijetom oko sebe i to, takoreći, samo snagom i intenzivnošću svojih misli.