BERLIN - Vodeći njemački hronobiolog Til Roneberg već duže vrijeme se zalaže za ukidanje prelaska na zimsko i ljetnje vrijeme u cjelom svijetu, smatrajući da pomjeranje kazaljki na satu ima izuzetno štetne posljedice po organizam.
Prelazak na letnje vrijeme za njemačkog hronobiologa predstavlja nedopustivo mješanje u prirodni ritam sna i budnosti. Na osnovu mnogobrojnih eksperimenata Roneberg dokazuje da taj, kako kaže "kolektivni dogovor da se sa radom počinje jedan sat ranije" veoma negativno utiče ne samo na subjektivno osjećanje ljudi, već i na njihovu produktivnost.
Njemački naučnik naglašava da je za usklađivanje "unutrašnjih" časovnika sa "socijalnim" pri prelasku na letnje ili zimsko vreme potrebno najmanje tri do četiri nedelje, pa i više ako proljeće kasni ili se ljeto odužilo.
Opasnije od toga je samo smenski rad, kada se dan mjenja za noć, a noć za dan. Takvu dinamiku, međutim, diktiraju potrebe proizvodnje, a prelazak na ljetnje vreme je potpuna besmislica, zaključuje Roneberg.
"Muškarcu je potrebno šest sati sna, ženi sedam, a budali - osam", rekao je jednom Napoleon, koji je spavanje smatrao za gubljenje vremena, i sam je spavao samo šest sati, kao i poznati pronalazač Edison. Ajnštajnu je međutim, bilo potrebno najmanje deset sati sna, a on kao što je svima poznato, uopšte nije bio budala.
Potrebe za snom, kao i vrijeme za uspavljivanje i buđenje su individualni i u velikoj meri genetski određeni, ukazuje u svojoj knjizi "Wie wir ticken" (Kako idu naši unutrašnji satovi) vodeći njemački hronobiolog.
"Ko rano rani dve sreće grabi", "Ko pre ustane sve pečurke ubere, a pospan i lenj koprivu bere" slične poslovice imaju skoro svi narodi, a njihov smisao je očigledan - ljudi koji spavaju više i duže smatraju se za lenjivce.
Til Roneberg, koji je vodio istraživanja u Njemačkoj, Španiji, SAD, Indiji, Brazilu, i analizirao detaljnu informaciju o 80.000 stanovnika na tri kontinenta, smatra da su slične "narodne mudrosti" beznadežno zastarele, i vjerovatno su odgovarale stvarnosti kada se većina stanovništva bavila poljoprivrednom na predindustirjskom nivou.
Oko 60 odsto Evropljana se ubraja u takozvane noćne "sove", što znači da liježu kasno, a kasno i ustaju, što nije uvek i moguće.
"Unutrašnji" biološki sat mora da se usklađuje sa "socijalnim" tako da "sove" po pravilu moraju ranije nego što im se to hoće da ustaju i odlaze na posao. Posljedice su poznate - teška koncentracija, razdražljivost, brzo zamaranje, teže podnošenje fizičkog, umnog i emocionalnog opterećenja.
"Ševe" u tom slučaju s visine savetuju "sovama" da odu ranije na spavanje i sve će biti u redu. Međutim, dužina sna nije najvažnija, ističe Roneberg. Ukoliko je san u koliziji sa genetiski određenim bioritmom, slična korekcija režima sna i budnosti nije od pomoći. San je kopleksan proces: usporavaju se refleksi, postepeno se snižava temperatura tjela i hormonska aktivnost, strukturišu se međućelijski procesi... Ukoliko do buđenja dolazi protiv volje organizma u neželjeno vreme, sve ide "naopako".
Sem toga, pravilan san (i budnost) zavise od mnogo više faktora nego samo pripadnost "ševama" ili "sovama". Stepen umora, uzrast, pol, način života, godišnje doba, sve to kako tvrdi njemački hronobiolog, ima značajnu ulogu.
Mala djeca, na primer, po pravilu su, a na užas roditelja, jutarnji hronotipovi, ali kasnije režim sna se pomjera za kasnije vrijeme dana. Apsolutne "sove" su mladi od 12 do 16 godina, omladina od puberteta do dvadeset godina, koja može do jutra da sedi ispred televizora ili kompjutera, šeta ili igra u diskoteci, ali ujutru ne može da ustane.
Zato se njemački naučnik zdušno zalaže da se početak nastave pomjeri za kasnije, jer prvi čas, pa čak i dva su uzaludni, uspavan mlad organizam ne usvaja gradivo.
Takvi arugmenti izazivaju buru negodovanja, pa čak i podsmeh. Pedagozi, političari, a i roditelji su ubeđeni da je 8,00-8,30 sati idealno vrijeme za prvo zvono u školi. A ukoliko školarci ne mogu ujutru da ustanu, neka ležu ranije. Ovaj snishodljiv savjet, prema rječima njemačkog hronobiologa jednostavno ignoriše bioritmičku specifičnost uzrasta.
"Ovde nije u pitanju disciplina već biologija" naglašava Til Roneberg i ponovo upozorava da je "nemoguće odrediti univerzalan, za sve jedinstven ritam sna i budnosti".
Kod muškaraca i žena na primer dnevni ritam se ne mjenja jednostavno sa uzrastom, već su promjene različite i rijetko se podudaraju. Autor knjige, polušaljivo, poluzobiljno ukazuje da se upravo time može objasniti zbog čega se zreli muškarci često žene mladim devojkama. Velika je vjerovatnoća da će unutrašnji časovnici muškaraca od 40-45 godina i žena od 30-35 godina biti usklađeni.
Postoji, istina, još jedan faktor u "podešavanju" naših unutrašnjih časovnika, a to je svjetlost i to sunčana. Čak i u sobi sa lusterima, osvjetljenost ne premašuje par stotnina luksa, dok je na ulici kišovitog dana nivo osvetljenosti 1.000 luksa, a sunčanog čak 100.000. Poznato je svima da se leti lakše budimo nego zimi.
Uprkos tome, i ovde postoje određene nijanse. Svako narušavanje prirodnog ritma, koji reguliše režim sna pogoršava stabilnost našeg unutrašnjeg časovnika, odnosno cijelog organizma.