LONDON - Osobe koje boluju od depresije uskoro bi se mogle uspješno liječiti terapijom virtuelne stvarnosti koja se temelji na savjetovanju i tješenju avatara uplakanog djeteta, smatraju naučnici s britanskog University College London, javlja Hina.
Avatari, uz čiju se pomoć virtuelno simulira ljudsko biće u dvodimenzionalnom i trodimenzionalnom svijetu, zamjenjuju mjesta i u sljedećem koraku pacijent se prikazuje kao dijete, slušajući vlastiti savjet.
Projekat je dio istraživanja naučnika s uglednoga britanskog University Collegea London. Ova vrsta tehnologije koristi se prvi put, a cilj joj je pomoći u prevladavanju ili ublažavanju mentalnih poteškoća pacijenata oboljelih od depresije.
Britanska studija pokazala je da je 45-ominutna terapija rezultirala pozitivnim rezultatima u liječenju 9 od 15 ili 60 posto pacijenata u dobi između 23 i 61 godine, koji su sudjelovali u istraživanju.
Voditelj studije Kris Brevin tvrdi da su rezultati obećavajući i da je četvoro pacijenata kazalo da su se nakon novog terapeutskog pristupa osjećali puno bolje.
Brevin vjeruje da bi učinak ovakvog liječenja mogao biti dugoročan, odnosno da bi mogao trajati i mjesec dana.
"Osobe koje se bore s anksioznošću i depresijom često su pretjerano samokritične kada im život krene u pogrešnom smjeru. U sklopu ovog istraživanja u kojemu smo koristili virtuelni svijet ponudili smo im da, tješeći uplakano dijete i slušajući vlastite riječi upućene tom djetetu, indirektno prema sebi samima pokažu saosjećanje. Svrha nam je bila poučiti pacijenta da prema sebi postane manje samokritičan te da bude puno saosjećajniji", rekao je Brevin.
Za vrijeme seanse pacijenti na glavi nose kacigu za virtuelnu stvarnost sa slušalicama i naočarama koja, putem 3D ogledala, projektuje sliku njih, samih u prirodnoj veličini.
Od njih se traži da se identifikuju s avatarom koji oponaša njihove pokrete u sklopu procesa 'utjelovljenja', a potom se pokraj njih pojavljuje slika uplakanog djeteta.
Kada su ljekari od pacijenata zatražili da pokušaju utješiti dijete, većina je virtuelnim mališanima savjetovala da se prisjete vremena kada su bili srećni i da misle na nekog ko ih voli. Uloge su potom zamijenjene. Pacijent je utjelovio avatar djeteta, a zatim slušao isti savjet koji mu je bio upućen vlastitim glasom.
"Nadamo se da ćemo nastaviti razvijati ovu tehniku kako bismo proveli istraživanje na većem broju pacijenata i kako bismo sa stopostotnom sigurnošću mogli odrediti kliničku dobrobit terapije", rekao je koautor studije, Mel Slejter.