BANJALUKA – Prije tačno 54. godine tog 27. oktobra u 9.11 davne 1969. šest Rihtera treslo je vrbasku ljepoticu, iz čijih ruševina je iznikla nova Banjaluka, koju su podigla solidarnost i ljubav njenih građana, čija su srca kucala kao jedno od onog trenutka kada je "krivi sat" prestao da kuca.
Četiri jaka potresa dogodila su se 26. i 27. oktobra 1969. godine, a glavnom udaru prethodila su dva jaka pomjeranja tla. Glavni udar dogodio se 27. oktobra 1969. godine s magnitudom od 6,6 jedinica Rihterove ljestvice, poslije kojeg je uslijedio naknadni udar u 8.53 od 4,7 stepeni po Rihteru. Potresi su ostavili posljedice na području 15 opština tadašnje Bosanske Krajine, s tim da je u Banjaluci 15 ljudi smrtno stradalo, od kojih 13 u zgradi "Titanik", koja je pretrpjela teška oštećenja. Povrijeđeno je 1.117 osoba, a zemljotres je nanio ogromnu materijalnu štetu na 86.000 stambenih jedinica.
Banjaluka je ostala bez struje i vode, a vojska je zajedno s građanima raščišćavala ruševine i spasavala zatrpane. U ovom potresu zgrade su pucale kao staklo. Mnogo više interijera ostalo je teško prepoznatljivo jer su stepeništa i pregradni zidovi bili uništeni ili iskrivljeni. O jačini potresa i njegovoj snazi najbolje govori podatak da su u Fabrici celuloze zdrobljeni armiranobetonski stubovi debljine sedamdesetak centimetara.
Titanik
Dok su odvažni spasioci pokušavali izvući bilo koga ispod ruševina "Titanika", u kojem je bilo najviše žrtava, dotle su zdravstveni radnici imali pune ruke posla. Radili su na otvorenom, jer su u potresu izgubili sve objekte. Radili su požrtvovano, predano i neprekidno. Najteže bolesnike i ranjenike prebacivali su u druga mjesta, koja su svesrdno ponudila pomoć. Pacijenti su evakuisani bolničkim automobilima, avionima i helikopterima.
Na Trgu Krajine i danas se nalazi sat koji je prestao da radi tog 27. oktobra 1969. godine u 9.11. U znak sjećanja na tragediju popularni "krivi sat", kako su ga prozvali Banjalučani, danas je jedno od kultnih sastajališta mladih.
Podsjećamo, "Nezavisne novine" su nekoliko puta do sada objavile potresna sjećanja banjalučana koji su tim danima pomagali svojim sugrađanima da iz tih dana izađu kao pobjednici.
Jedan od njih je Džavid Gunić, koji je za vrijeme zemljotresa bio jedan od dva potpredsjednika Skupštine opštine Banjaluka, čovjek je koji u živom sjećanju nosi 27. oktobar 1969. godine, ali i prethodni dan kada je ovaj grad pogodio manji zemljotres, kao i sve dane oporavka.
Oporavak
Kako je pričao za "Nezavisne novine" Banjaluci je trebalo petnaestak-dvadeset godina da se oporavi u potpunosti, ali ti prvi koraci bili su najteži.
"Na početku je prioritet bio smještaj, jer gotovo pedeset hiljada ljudi je moralo napustiti svoje kuće i stanove. U prvom periodu je trebalo obezbijediti što više šatora, željezničkih vagona, prikolica i drugih oblika smještaja gdje god su se ljudi privremeno mogli smjestiti. Prvi dan, u ponedjeljak, ispred opštine u tadašnjem parkiću već su iz kamiona punih pomoći istovarane ćebad i hrana. Taj prostor je ubrzo postao suviše mali i centar za prihvat pomoći premješten je na drugu lokaciju, a tu su montirani šatori za organe i službe opštine. Bilo je mnogo posla oko smještaja, a onda je uslijedila i sistemska procjena štete. Inače to je bio period izvanrednih aktivnosti, prožet entuzijazmom, poslovi su nosili nas, a mi poslove. Zadaci su se nizali sami po sebi i sami sebe postavljali. Međusobno razumijevanje na visokom nivou, struka u svim segmentima bila je pri ruci. Kome god da se obratiš za pomoć, bilo instituciji ili pojedincu, rado ju je pružao. Ljudi su bili ponosni na svoje rezultate, na rezultate svoje službe, firme, institucije. To je potrajalo nekoliko godina i podsjećalo je na polet i aktivnosti obnove i izgradnje naše zemlje nakon Drugog svjetskog rata", podijelio je Gunić prije nekoliko godina svoja sjećanja sa našim čitocima.
Bolnica
Davne 1969. godine Stojanka Koprivica bila je jedini transfuziolog tadašnjeg Medicinskog centra, koju je zemljotres zadesio u momentima kada je tadašnjim pacijentima pomagala u bitci za život.
"Bila sam na poslu tog dana kada se desio zemljotres. Naš centar je taj dan uništen i prebačeni smo u šatore kako bismo mogli zbrinjavati pacijente koji su dolazili. Narod je bio u velikoj panici, osjećaj je bio jako ružan. Sve se treslo, a pogled na porušene zgrade stvarao je dodatno osjećaj jeze", pričala je Koprivica za "Nezavisne" prije nekoliko godina o razornom zemljotresu koji, kako kaže, ni u snu nije mogla da zamisli da će dočekati baš njena Banjaluka.
Iako je sablastan osjećaj obuzimao Banjalučane dok su gledali kako im domovi nestaju pred očima, ipak je, priča Koprivica, na površinu isplivalo i nešto lijepo, a to su solidarnost i saosjećanje među ljudima.
"Mi smo dan prije zemljotresa išli na teren, a poslali su nam i krv iz Srbije kako bi nas obezbijedili zalihama, ali i pored toga je bilo ljudi koji su bili zainteresovani da daruju krv, iako smo mi isticali da imamo dovoljno zaliha", prisjeća se Koprivica trenutaka od prije pola vijeka i onih koji su i pored muke koja ih je snašla bili spremni da pomognu drugima.
Živko Radišić
Živko Radišić, koji je u vrijeme zemljotres bio načenik Banjaluke, ispričao je za "Nezavisne novine" da je u vrijeme potresa bio u vrhu banjalučke gradske vlasti neposredno zadužen za saniranje posljedica.
Godinama nakon potresa je kao načelnik nadgledao obnovu i, kako je pričao prije svoje smrti , kumovao je otvaranju nekih novih objekata, poput Banjalučkog univerziteta, bolničkog centra na Paprikovcu i nekoliko klinika i odjeljenja, među kojima su bili i dječje i zarazno odjeljenje.
"Bila je nedjelja poslijepodne. Čim se zatreslo, odmah sam prvo pomislio na svoju porodicu, i to je nekako ljudski. Kući sam ostavio suprugu s dvoje male djece. Mlađi sin je imao tri mjeseca, a stariji dvije i po godine", kaže Radišić.
To veče Banjaluka je, kako kaže, bila avetinjski polusrušeni grad, a mnogo ljudi je bilo na ulicama.
"Vojska je bila svuda po gradu, uklanjali su ruševine, raskrčivali ceste i pomagali ljudima u osnovnim potrebama. Sve je to bilo jako teško vidjeti. Sutradan me novi zemljotres zatekao u zgradi Komiteta kod zgrade 'Zenita'", pričao je Radišić ističući da su se odmah prvih dana po gradu počele širiti glasine da treba pobjeći iz Banjaluke jer će se desiti još mnogo jači potres koji će sravniti sa zemljom sve što je ostalo.
