"Pomoć mi treba, javna kuhinja mi je neophodna jer majka i ja ne možemo same. Na žalost eto, jesti se mora. Svaki dan sam ovdje. Kad mi već ne daju šansu da sama zaradim koru hljeba. Ne kukam, takvo je činjenično stanje."
Ovako priča za BUKU Ranka Čehajić, dok sa šerpicom stoji u redu po svoje parče hljeba i kutlaču kuvanog jela. Kaže, ovdje je upoznala mnogo ljudi. Najvažnije je kad ima neko da te sasluša. Vidiš da ima još ljudi sa šerpicama i kanticama, pa ti nekako bude lakše.
"Hrana je vrlo slaba, stalno se okreće jedno te isto. Danas je pasulj. Svaki dan, osim nedjelje ima obrok. Hrana te ne može ojačati, naprotiv, oslabi te, samo na broj", rekla je Čehajićeva.
Kaže da bi hrana trebalo da bude bolja. Ali, za novac koji uštedi na hrani plati obaveze i režije.
"Radni vijek sam provela radeći kao trgovac. Imam nešto malo penzije i majka prima 80 maraka za tuđu njegu i pomoć. Nikada nisam bila neradnik, radila sam uvijek. I sad kad bi mogla bilo gdje ja bih radila. Ni sanjala nisam da ću se hraniti u javnoj kuhinji. Nije mene sramota, ovo treba biti nekog drugog sramota", dodaje Čehajićeva.
Ranka po hranu iz javne kuhinje dolazi od 2004. godine. Primjećuje da je svakim danom sve više novih ljudi i dodaje "neki ljudi dođu sređeni, uredni i nikad se ne bi reklo da su ovdje zbog vekne hljeba. Ali, niko nikome ne zaviruje u novčanik. Ovdje dolazi jedna fina gospođa koja je završila ekonomski fakultet, ali ostala bez posla, momak koji je u ratu obolio", dodala je Čehajićeva.
Raste broj korisnika javne kuhinje
Da je primjetan sve veći broj onih koji se obraćaju za pomoć i za koju kutljaču čorbe više, svjesni su i u Centru za socijalni rad.
Željkica Ilić, Sekretar Gradske organizacije Crvenog krsta Banjaluka, kaže da se posljednjih godina broj korisnika javne kuhinje povećao. U Crvenom krstu ima 295 korisnika. Tako bar kaže zvanična brojka. Nezvanično, mnogo veći broja Banjalučana preživljava zahvaljujući jednom besplatnom obroku.
" Dnevno se sprema 435 obroka u kuhinji Crvenog krsta, a podjela se vrši u našem objektu i na punktu u Mjesnoj zajednici Borik. Broj obroka nije dovoljan u odnosu na potrebe i broj građana koji nam se obraća molbom da uđu u ovaj program. Svaki dan, osim nedjelje, sprema se kuhani obrok, sa mesom, a subotom se podijeli i suhi obrok za nedjelju. To je redovno hljeb, a kada se iznađe mogućnost, uz to se podijeli i konzerva ili mlijeko " dodala je Ilićeva.
Osim Javne kuhinje Crvenog krsta, koja je finansirana iz budžeta grada, postoji i druga u Mjesnoj zajednici Obilićevo. To je organizacija Merhamet. Tamo smo sreli desetak ljudi koji u hladu ispred kuhinje čekaju na, danas, grašak s mesom.
Adem Musli ima 43 godine. Korisnik je kuhinje Merhameta četvrtu godinu. Sa hranom je, kaže, zadovoljan. "Što je džabe i meni je dobro".
Musli je nezaposlen, radi povremeno na dnevnice. Ove godine uspio je obezbijediti ogrev, ali zato "frižider je prazan".
"Ja sam ovde zato što nemam posao i niko neće da me zaposli. To je najmanje što mogu da dobijem. Mislio sam da će država brinuti o nama, samo da mi daju priliku. Ali, evo, bar ima organizacija kao što je ova. Nas je u porodici troje, nezaposlenih. Toplo kuhano jelo i hljeb odavde nam je jako dobar obrok."
Korisnik Merhametove kuhinje je i Zuhra Belilović koja ima 58 godina.
"Otkako sam 1992. godine dobila otkaz u Čajevcu, hranim se ovdje. Ja još uvijek mogu da radim i privređujem. Najveći je problem kada dođeš u moje godine. Neće niko da te zaposli i niko da ti da šansu bez obzira na godine."
Sve više mlađih u javnim kuhinjama
Pomoć i hranu javne kuhinje koriste i mlađi ljudi koji nemaju zaposlenje, kao i cijele porodice. U Merhametu u banjalučkom naselje Obilićevo najveći broj korisnika su starija lica. Fahrudin Prlja, predsjednik ovog udruženja kaže da Udruženje trenutno broji do 185 članova.
"Merhamet, obnovljen i sa kuhinjom, radi od 1992. godine. Unazad šest godina mi smo imali 120 korisnika, danas brojimo 175. Svakodnevno nam se javljaju ljudi za pomoć i javnu kuhinju. Ali, zbog finansijskih sredstava ne usuđujemo se primati više ljudi", kaže za BUKU Prlja.
Merhamet se finansira sa 50 hiljada maraka od Gradske uprave a ostala sredstva donacijama građana i mnogih udruženja. Kolika god da je kriza, Banjalučani koji svakodnevno dolaze po hljeb i hranu u javnu kuhinjnu, kažu, ne smiju je osjetiti.
"Među našim članovima imamo 52 osobe koje ne mogu same dolaziti kod nas, da li zbog bolesti ili udaljenosti. Svakodnevno naša ekipa izlazi na teren i prevozi im obrok. Pet dana to je topli obrok a za šesti dan se dobije suvi obrok", pojasnio je Prlja.
Predsjednica Kola srpskih sestara, Bosiljka Herbez rekla je da u njihovom udruženju nemaju javne kuhinje.
"Ukoliko neko dođe i kaže da je gladan, mi mu, naravno, damo da jede iz našeg frižidera". Istakla je da Kolo srpskih sestara ima svakodnevne vidove pomoći socijalno ugroženim kategorijama u vidu paketa, kao i novčanih pomoći.
"Po evidenciji upisano je 300 korisnika a primjetno je da se svaki dan sve više povećava, sve je više nesrećnika koji nas traže jer nemaju šta da jedu. Traže pomoć u hrani, higijeni, novčanu pomoć, pomoć da kupi lijek ili da negdje ode itd.", dodala je Herbezova.
Pomoć pružaju i na terenu
U Banjaluci djeluje i Udruženje "Sestre majke Terezije" iz Kalkute, koje u okviru svoje kuhinje priprema do 100 obroka dnevno koje dijele u vlastitim prostorijama u naselju Borik u Banjaluci. Kažu, dio ih je došao preko Centra za socijalni rad, ali i sami izlaze na teren i kome god je opravdano pomoć potrebna, pružaju je. Korisnici dobijaju hljeb i u posudama koje donesu. Sipa se kuhano jelo, koje uvijek ima mesa i koje je toplo i svježe. Za bolesne i ljude koji ne mogu samo doći u kuhinju, obezbijeđena je dostava hrane.
Antonio Dogan, ispred Župe Banjaluka, dostavlja hranu od Bukovca - kod Trna, pa preko Priječana, centra grada, Starčevice. Obiđe cijelu Banjaluku, gradska i seoska naselja.
"Za 57 korisnika vozimo hranu. Uglavnom su to stariji ljudi koji žive sami, kojima su djeca negdje vani. Ima takođe i ljudi oko četrdesetih godina, koji nemaju posla pa potraže pomoć od nas. Korisnici su i psihički bolesnici. Kuhinja postoji nekih sedam-osam godina i mogu reći da je ove godine došlo do blagog povećanja korisnika", rekao je za BUKU Dogan.
Hrana se dostavlja u manjerkama.
"Mnogi od korisnika naše kuhinje su ogorčeni, kako zbog visine njihovih primanja tako I zbog toga što se o njima niko ne brine. Žale se da država ne brine dovoljno o njima. Voljeli bi da ih neko obiđe. Kažu da se snalaze da prežive kako znaju i umiju" priča Dogan.
Javne kuhinje nemaju obroke nedjeljom. Za to je zadužen Mozaik prijateljstva koji radi u naselju Obilićevo. Korisnicma se sipa hrana u posude koje donesu a mogu da jedu i u tamošnjim prostorijama. Obezbijeđen je i kombi kojim se prevozi hrana korisnicima koji nisu u mogućnosti da sami dođu po hranu.
Ljudi koje smo sretali u javnim kuhinjama zahvalni su za obrok koji im se nudi, ali gorčina zbog nebrige društva i nemogućnosti da sami zarade svoj ručak, sastavni je dio svakog njihovog obroka.
